Čekajući Boga
ČEKAJUĆI BOGA Kao intelektualac duboko zamišljen za sudbinu savremenog
čovjeka, koji se priklonio shvatanju da je sam sebi početak
i kraj, u ovoj knjizi Ognjenović obrađuje niz interesantnih teza kojima
čitaocu na lak i razumljiv način omogućuje spoznaju nastanka svijeta i
života na zemlji. U knjizi su obrađene specifičnosti svih poznatijih religija
od doba rgveda, bramanizma, srednjeg vijeka pa sve do novijeg doba. Poseban
značaj dat je danas najzastupljenijim religijama kao
što su hrišćanstvo, budizam, islam i judeizam. U knjizi se
opširno govori i o odnosu filosofije i nauke prema religiji, kao i to.
šta su najveće ličnosti čovječanstva rekle o Bogu, ko je Bog i slično.
U tom smislu postavlja se pitanje: DA LI JE ISUS HRISTOS ZAISTA
VASKRSAO sa krsta ili je to prevara? Evo kakav je odgovor dat u ovoj knjizi:
...Prva pretpostavka govori da Hristos uopšte nije ni uhvaćen
i priveden pred Pilata nego da su ga njegovi učenici zamijenili nekim drugim,
njemu sličnim čovjekom, kojemu je suđeno, koji je osuđen i raspet na krstu
umjesto Isusa te tako nije bilo ni potrebno tom raspetom čovjeku vaskrsavati
da bi se Isus nakon toga mogao pojavljivati pred svojim učenicima i drugim
ljudima. Ovu pretpostavku potkrepljuji time što oni koji
su hapsili Isusa nijesu ga lično ni poznavali, te prema tome Juda im je
mogao pokazati bilo koga drugoga. Ni Pilat takođe nije lično poznavao Isusa
kao ni prvosveštenikove sluge, što znatno ohrabruje prstalice ove pretpostavke
da je uhapšen pogrešan čovjek.
Ova tumačenja nemaju logičnu osnovu. Da su učenici zamijenili
Isusa sa nekim drugim bilo bi normalno da bi to najbolje znali sami učenici.
Da je bilo tako zar bi učenici na Golgoti, tek tada a ne ranije,
sa najvećom hrabrošću i slavom širili vijest evanđelja. Zbog čega
su Hristovi učenici tek nakon toga čina stekli toliko pouzdanje u svoga
raspetog Učitelja? Toliku hrabrost i spremnost da čak i umru za Njega,
kad je dobro poznato da su to ranije bili po svemu sasvim obični ljudi.
Zar nam i Judino vješanje, nakon što je vidio posledicu vlastite izdaje,
ne govori nešto.? Da je Juda pokazao drugoga čovjeka, zar bi tek tako kidisao
sebi za život? Naravno da ne bi. On je inače bio inteligentan i vrlo obrazovan
čovjek i želio je pošto poto da sa svoga naroda skine rimski
jaram. Zato, vjerujući u božansku silu i moć Isusa Hrista htio da
Njega »pritjera uz zid« i da će Isus spašavajući sebe učiniti čudo i sve
rimljane uništiti.
Druga pretpostavka zastupa mišljenje koje odabrava mogućnost da je
Isus uhapšen i obješen ali da nije umro na krstu već da je bio u nekom
obliku letargičnog sna ili kolapsa. Zastupnici ove pretpostavke kažu da
je raspeće na krstu bilo ponižavajući oblik smaknuća jer je smrt
nastupala bolno i vrlo sporo, čak tek kroz nekoliko dana. Obzirom da je
Isusovo tijelo sa krsta bilo skinuto istog dana kad je i raspet,
kažu da je živ stavljen u grob nakon čega se osvijestio i uz pomoć
svojih obožavaoca tajno napustio golgotsko mučilište. Nakon toga, po njima
Hristos je umjesto svome Nebeskom Ocu, otišao na istok, u Indokinu gdje
je u dubokoj starosti umro prirodnom smrću kao i mnogi drugi ljudi. Pri
tome zagovorači ove teorije zaboravljaju da Biblija nigdje ne govori da
je Isus bilo kad živio igdje osim na području Palestine iako ništa ne govori
o periodu između Njegove osamnaeste i tridesete godine. Međutim, da je
Hristos zaista išao na istok, da traži izgubljena izrailjska plemena, kako
oni kažu, ne bi moglo biti ne zapaženo od strane istočnih naroda koji o
tome nigdje ni u kojem spisu ništa ne govore. Ne postoji ni jedna
indicija koja bi ukazivala na Isusov boravak bilo gdje osim u Palestini.
Uz sve to sjetimo se biblijskih izvještaja koji govori da su se u momentu
Njegove smrti na krstu pocijepale zavjese u hramu. Biblija kaže da su se
tada i grobovi sami otvorili, da su iz njih ustali ranije već umrli sveti
ljudi.
Osim toga, mišljenje da umiranje na krstu traje danima,
nije tačno i sa medicinskog aspekta može biti osporavano. Naime, oni smatraju
da umiranje na krstu ne nastaje ni zbog čega drugog već zbog ugušenja a
do ugušenja dolazi usled otežanog disanja. Zapravo, pošto su raširene ruke
prikovane uz horizontalni dio krsta, tijelo svom svojom težinom isteže
grudni koš prema dolje. Međurebarna muskulatura i diafragma se tada
nalaze u nepovoljnoj poziciji da bi se grudni koš mogao valjano širiti
i skupljati. Ovakvim položajem tijela, oba tipa disanja, i muški i ženski,
svedeni su na najmanju moguću mjeru. Ustvari, mogućnosti disanja
iz minuta u minut postaju sve manje dok disanje postane kratko plitko i
nedovoljno nakon čega zbog potpune hipoksije, pogotovo najvitalnijih organa
kao što su mozak i srce ne nastupa klasično ugušenje. Dakle, mišljenje
da čovjek raspet na krstu može danima ostati u životu, zaista je neodrživo
pa makar se radilo i o najjačem sportisti.
Uz to, na osnovu pouzdanih biblijski izvještaja znamo da je Isus prije
skidanja sa krsta proboden kopljen u predjelu grudnog koša, dok su drugoj
dvojici osuđenika prelomljene potkoljenice. Sa medicinskog aspekta bila
bi prihvatljivija pretpostavka da su ona druga dvojica, koja su takođe
skinuta sa krsta kad Isus, ostali u životu jer su im nanešene povrede bile
lakše od Isusovih. Kod Hrista nijesu bile u pitanju samo povrede rebara
i zadnjeg zida grudnog koša (mada je i to previše) već i vitalnih organa
smještenih u njemu, prije svega srca i plućnog parenhima ako ne čak i nekih
većih krvnih sudova zbog čega bi smrt mogla da nastupi nakon samo nekoliko
minuta. Dakle, povrede su bile smrtonosne da bi bilo koji čovjek tako povrijeđen
morao podleći pa da je istog toga trena bio na hiruškom stolu pred ekipom
najvećih stručnih eksperata spremnih za intervenciju. Međutim, na osnovi
brojnih, biblijskih i vanbiblijskih podataka znamo da je Isus nakon skidanja
sa krsta položen u grob, što ptkrepljuje tvrdnju da je zaista, još na krstu,
izdahnuo.
Neki antihristovi sljedbenici spremni su da tvrde kako Isus nije vaznesen
na nebe već da je nakon osvješćenja u grobu krišom otišao na istok, u Indokinu
gdje je u dubokoj starosti umro prirodnom smrću. Ni jedan pisani
a ni bilo koji dokument ne postoji koji bi makar i malo mogao pomoći takvoj
nastranoj pretpostavci. Zar niko na istoku ne bi o tome napisao makar samo
jednu rečenicu. Na suprot tome Biblija detaljno opisuje sveti čin Hristovog
vaznesenja na nebo koji se nije odigrao tajno u prisustvu nekolicine već
mase ljudi.
Postoji i vizionarno halucinacijska hipoteza koja je još neubjedljivija
od prethodnih a koja negira Hristovo vaskrsnuće na osnovu stava da su apostoli
imaju vizuelne i akustičke halucinacije. Da onaj koga su gledali i slušali,
sa kojim su jeli i pili, dodirivali mu rane, nije bio Isus već samo halucinacija
njegovog prisustva. Zastupnici ove hipoteze izgleda da namjerno zaboravljaju
činjenicu da nauci još nije poznata halucinacija takvog intenziteta. Zapravo,
nije poznat slučaj takve i tolike kolektivne čulne i psihološke obmane
koja bi danima trajala koliko se Isus sa svojim učenicima družio. Osim
toga trebalo bi imati u vidu da su Hristovi učenici u tom prvom periodu
bili preplašeni od strane nadležnih vlasti jer im je prijetila opasnost
od hapšenja i smaknuća upravo samo zato što su bili Isusovi učenici. Zato
se ne može reći da su apostoli jako željeli Njegovo prisustvo pa su zbog
toga to i doživljavali. Čak bi se prije moglo pretpostaviti da su u nekim
trenucima svoje slabosti željeli da što dalje pobjegnu od Njega.
Usput rečeno, ljudi koji prečesto doživljavaju vizuelne i akustične
halucinacije (koje su inače mnogo češće od halucinacija čula mirisa
ukusa i dodira) obično su teži psihijatrijski bolesnici sa svim drugim
znacima pojačane nervne razdražljivosti. Međutim, ne postoji ni jedan podatak
koji bi ukazivao na takvu patologiju Hristovih učenika. Osim toga,
nijesu samo oni bili svjedoci Njegovog pojavljivanja nakon
vaskrsnuća već i stotine drugih sasvim običnih ljudi.
Trebalo bi napomenuti i to da se bolesnik poslije halucinacije vraća
u neko, uslovno rečeno normalno stanje u kome je svjestan te halucinirajuće
obmane. Pokušajmo za časak pretpostaviti da je to ipak bila halucinirajuća
obmana, koja je, eto, trajala punih četrdeset dana i to istovremeno kod
većeg broja ljudi, što je inače nezabilježen slučaj u psihijatriji. Iz
Biblije znamo da je po Hristovom Vaznesenju na nebo svi istovremeno
prestali halucinirati. Više im se nije »pričinjavalo« Isusovo prisustvo,
što bi značilo da su svi nakon halicinacije vratili u normalno stanje.
Tada bi se moglo očekivati da priznaju kako su svjesni te obmane.
Nasuprot tome svi su ostali pod još snažnijim ubjeđenjem da ta »obmana«
bi najveće istinito čudo svih vremena na zemlji.
Sjetimo se samo apostola, njihove revnosti i neustrašivog širenja istine
o Hristu kao Sinu Boga Višnjega i Spasitelju čovječansva. Sjetimo se dogođaja
koji je uslijedio samo desetak dana nakon Hristovog Vaznesenja, kada se
dogodilo spuštanje Duha Svetog na Njegove učenike. Sjetimo se njihovih
natprirodnih moći u čuda koja su kasnije činili u ime Hristovo.