U tom smislu postavlja se pitanje: DA LI JE ISUS HRISTOS ZAISTA VASKRSAO sa krsta ili je to prevara? Evo kakav je odgovor dat u ovoj knjizi:
...Prva pretpostavka govori da Hristos uopšte nije ni uhvaćen i priveden pred Pilata nego da su ga njegovi učenici zamijenili nekim drugim, njemu sličnim čovjekom, kojemu je suđeno, koji je osuđen i raspet na krstu umjesto Isusa te tako nije bilo ni potrebno tom raspetom čovjeku vaskrsavati da bi se Isus nakon toga mogao pojavljivati pred svojim učenicima i drugim ljudima. Ovu pretpostavku potkrepljuji time što oni koji su hapsili Isusa nijesu ga lično ni poznavali, te prema tome Juda im je mogao pokazati bilo koga drugoga. Ni Pilat takođe nije lično poznavao Isusa kao ni prvosveštenikove sluge, što znatno ohrabruje prstalice ove pretpostavke da je uhapšen pogrešan čovjek.
Ova tumačenja nemaju logičnu osnovu. Da su učenici zamijenili Isusa sa nekim drugim bilo bi normalno da bi to najbolje znali sami učenici. Da je bilo tako zar bi učenici na Golgoti, tek tada a ne ranije, sa najvećom hrabrošću i slavom širili vijest evanđelja. Zbog čega su Hristovi učenici tek nakon toga čina stekli toliko pouzdanje u svoga raspetog Učitelja? Toliku hrabrost i spremnost da čak i umru za Njega, kad je dobro poznato da su to ranije bili po svemu sasvim obični ljudi. Zar nam i Judino vješanje, nakon što je vidio posledicu vlastite izdaje, ne govori nešto.? Da je Juda pokazao drugoga čovjeka, zar bi tek tako kidisao sebi za život? Naravno da ne bi. On je inače bio inteligentan i vrlo obrazovan čovjek i želio je pošto poto da sa svoga naroda skine rimski jaram. Zato, vjerujući u božansku silu i moć Isusa Hrista htio da Njega »pritjera uz zid« i da će Isus spašavajući sebe učiniti čudo i sve rimljane uništiti.
Druga pretpostavka zastupa mišljenje koje odabrava mogućnost da je Isus uhapšen i obješen ali da nije umro na krstu već da je bio u nekom obliku letargičnog sna ili kolapsa. Zastupnici ove pretpostavke kažu da je raspeće na krstu bilo ponižavajući oblik smaknuća jer je smrt nastupala bolno i vrlo sporo, čak tek kroz nekoliko dana. Obzirom da je Isusovo tijelo sa krsta bilo skinuto istog dana kad je i raspet, kažu da je živ stavljen u grob nakon čega se osvijestio i uz pomoć svojih obožavaoca tajno napustio golgotsko mučilište. Nakon toga, po njima Hristos je umjesto svome Nebeskom Ocu, otišao na istok, u Indokinu gdje je u dubokoj starosti umro prirodnom smrću kao i mnogi drugi ljudi. Pri tome zagovorači ove teorije zaboravljaju da Biblija nigdje ne govori da je Isus bilo kad živio igdje osim na području Palestine iako ništa ne govori o periodu između Njegove osamnaeste i tridesete godine. Međutim, da je Hristos zaista išao na istok, da traži izgubljena izrailjska plemena, kako oni kažu, ne bi moglo biti ne zapaženo od strane istočnih naroda koji o tome nigdje ni u kojem spisu ništa ne govore. Ne postoji ni jedna indicija koja bi ukazivala na Isusov boravak bilo gdje osim u Palestini.
Uz sve to sjetimo se biblijskih izvještaja koji govori da su se u momentu Njegove smrti na krstu pocijepale zavjese u hramu. Biblija kaže da su se tada i grobovi sami otvorili, da su iz njih ustali ranije već umrli sveti ljudi.
Osim toga, mišljenje da umiranje na krstu traje danima, nije tačno i sa medicinskog aspekta može biti osporavano. Naime, oni smatraju da umiranje na krstu ne nastaje ni zbog čega drugog već zbog ugušenja a do ugušenja dolazi usled otežanog disanja. Zapravo, pošto su raširene ruke prikovane uz horizontalni dio krsta, tijelo svom svojom težinom isteže grudni koš prema dolje. Međurebarna muskulatura i diafragma se tada nalaze u nepovoljnoj poziciji da bi se grudni koš mogao valjano širiti i skupljati. Ovakvim položajem tijela, oba tipa disanja, i muški i ženski, svedeni su na najmanju moguću mjeru. Ustvari, mogućnosti disanja iz minuta u minut postaju sve manje dok disanje postane kratko plitko i nedovoljno nakon čega zbog potpune hipoksije, pogotovo najvitalnijih organa kao što su mozak i srce ne nastupa klasično ugušenje. Dakle, mišljenje da čovjek raspet na krstu može danima ostati u životu, zaista je neodrživo pa makar se radilo i o najjačem sportisti.
Uz to, na osnovu pouzdanih biblijski izvještaja znamo da je Isus prije skidanja sa krsta proboden kopljen u predjelu grudnog koša, dok su drugoj dvojici osuđenika prelomljene potkoljenice. Sa medicinskog aspekta bila bi prihvatljivija pretpostavka da su ona druga dvojica, koja su takođe skinuta sa krsta kad Isus, ostali u životu jer su im nanešene povrede bile lakše od Isusovih. Kod Hrista nijesu bile u pitanju samo povrede rebara i zadnjeg zida grudnog koša (mada je i to previše) već i vitalnih organa smještenih u njemu, prije svega srca i plućnog parenhima ako ne čak i nekih većih krvnih sudova zbog čega bi smrt mogla da nastupi nakon samo nekoliko minuta. Dakle, povrede su bile smrtonosne da bi bilo koji čovjek tako povrijeđen morao podleći pa da je istog toga trena bio na hiruškom stolu pred ekipom najvećih stručnih eksperata spremnih za intervenciju. Međutim, na osnovi brojnih, biblijskih i vanbiblijskih podataka znamo da je Isus nakon skidanja sa krsta položen u grob, što ptkrepljuje tvrdnju da je zaista, još na krstu, izdahnuo.
Neki antihristovi sljedbenici spremni su da tvrde kako Isus nije vaznesen na nebe već da je nakon osvješćenja u grobu krišom otišao na istok, u Indokinu gdje je u dubokoj starosti umro prirodnom smrću. Ni jedan pisani a ni bilo koji dokument ne postoji koji bi makar i malo mogao pomoći takvoj nastranoj pretpostavci. Zar niko na istoku ne bi o tome napisao makar samo jednu rečenicu. Na suprot tome Biblija detaljno opisuje sveti čin Hristovog vaznesenja na nebo koji se nije odigrao tajno u prisustvu nekolicine već mase ljudi.
Postoji i vizionarno halucinacijska hipoteza koja je još neubjedljivija od prethodnih a koja negira Hristovo vaskrsnuće na osnovu stava da su apostoli imaju vizuelne i akustičke halucinacije. Da onaj koga su gledali i slušali, sa kojim su jeli i pili, dodirivali mu rane, nije bio Isus već samo halucinacija njegovog prisustva. Zastupnici ove hipoteze izgleda da namjerno zaboravljaju činjenicu da nauci još nije poznata halucinacija takvog intenziteta. Zapravo, nije poznat slučaj takve i tolike kolektivne čulne i psihološke obmane koja bi danima trajala koliko se Isus sa svojim učenicima družio. Osim toga trebalo bi imati u vidu da su Hristovi učenici u tom prvom periodu bili preplašeni od strane nadležnih vlasti jer im je prijetila opasnost od hapšenja i smaknuća upravo samo zato što su bili Isusovi učenici. Zato se ne može reći da su apostoli jako željeli Njegovo prisustvo pa su zbog toga to i doživljavali. Čak bi se prije moglo pretpostaviti da su u nekim trenucima svoje slabosti željeli da što dalje pobjegnu od Njega.
Usput rečeno, ljudi koji prečesto doživljavaju vizuelne i akustične halucinacije (koje su inače mnogo češće od halucinacija čula mirisa ukusa i dodira) obično su teži psihijatrijski bolesnici sa svim drugim znacima pojačane nervne razdražljivosti. Međutim, ne postoji ni jedan podatak koji bi ukazivao na takvu patologiju Hristovih učenika. Osim toga, nijesu samo oni bili svjedoci Njegovog pojavljivanja nakon vaskrsnuća već i stotine drugih sasvim običnih ljudi.
Trebalo bi napomenuti i to da se bolesnik poslije halucinacije vraća u neko, uslovno rečeno normalno stanje u kome je svjestan te halucinirajuće obmane. Pokušajmo za časak pretpostaviti da je to ipak bila halucinirajuća obmana, koja je, eto, trajala punih četrdeset dana i to istovremeno kod većeg broja ljudi, što je inače nezabilježen slučaj u psihijatriji. Iz Biblije znamo da je po Hristovom Vaznesenju na nebo svi istovremeno prestali halucinirati. Više im se nije »pričinjavalo« Isusovo prisustvo, što bi značilo da su svi nakon halicinacije vratili u normalno stanje. Tada bi se moglo očekivati da priznaju kako su svjesni te obmane. Nasuprot tome svi su ostali pod još snažnijim ubjeđenjem da ta »obmana« bi najveće istinito čudo svih vremena na zemlji.
Sjetimo se samo apostola, njihove revnosti i neustrašivog širenja istine o Hristu kao Sinu Boga Višnjega i Spasitelju čovječansva. Sjetimo se dogođaja koji je uslijedio samo desetak dana nakon Hristovog Vaznesenja, kada se dogodilo spuštanje Duha Svetog na Njegove učenike. Sjetimo se njihovih natprirodnih moći u čuda koja su kasnije činili u ime Hristovo.
