Ove priče svojina su kolektivne svijesti, a to što ih jeOgnjenović čuo u Pivi od tog ili tog čovjekapričaoca, samo potvrđuje da su one pričane i na drugim mjestima.
Ognjenović nam je iz prethodnih knjiga (Čekajući Boga, Tragom Božjih Tajni, Put i Bespuća, Živi svjedok) poznat kao tragalac za onostranim, religijskim, mističnim, transedentnim. Ove priče koje izvjesno pomjeraju njegovu tematiku, imale su u njemu već izgrađenu prohodnost.Vjerujemo da pisca bira tema i da se na takvom izboru pokreće avantura bezmalo eshatološkog povjerenja.
Primjećuje se da ovakve priče, autentičnog porijekla u narodnoj mašti, u fascinaciji čudesnim, nijesu dovoljno korišćene u našoj umjetničkoj prozi i poeziji.Čuvane kolektivnim duhom kao zaštitnim znakom, ambijentalnom atmosferom, rijetko su ulazile u radne sobe pisaca, u stvaralačku inspiraciju, u literarno preoblikovanje. Ili su se bojale knjiga u kojima su mogle vidjeti svoju smrt, ili im se nije odvajalo od živih usana i živih slušalaca. U toj namagnetisanoj neposrednosti riječi su imale najveću moć, a fantastična sadržina priče najveću čujnost, granice svjetova najlakšu prohodnost.
Ovo je dakle drugi život tih priča. Kao što se i očekivalo, u ovom svom drugom životu izgubile su onaj magnetizam imaginarnog i neposrednog, neuhvatljivost i živost, pripovjedački artizam i neponovljivost. One su sad uhvaćene i prikovane za papir. Ne žive sa pažnjom mobilisanih slušalaca, nego se nude čitaocima koji su knjigama zamijenili (ili zatrpali?) živi izvor čuda.
Treba reći da Ognjenović od ovih priča ne pravi literaturu, one su u izvornom obliku istovremeno i fantastična priča i realan događaj.
Moglo bi se predpostaviti da je ovaj njihov prelazak u knjige početak oblačenja u maštu književne fantastike, koja se već desila u nekim literaturama, gdje se pokazala kao vrlo plodna literarna osnova.
Kao što su nekad bile nadahnuće i verbalna zabava na našim ognjištima, one bi mogle ući kao Mefistov duh u literarnu fantastiku.
Onostranost je živo pulsirala u primitivnom čovjeku, ali ona, iako prigušeno, ali ne nemoćnije (i opasnije!) pulsira u modernoj svijesti, dobijajući drugačije sadržaje i pojavne oblike.To je ostala autentična egzistencijalna potreba da se izađe iz vremenske i tjelesne ograničenosti. Poriv za samotransedencijom za drugim svijetom je dubinski poriv čovjekov, koji ne može, uprkos pozitivističkoj pameti i ovozemaljskim rajevima da se pomiri sa granicama ovog svijeta.
Shodno ovom autor je pričama iz Pive dodao i savremane priče o čudima koje su objavile svjetske novine. Bez obzira na eventualnu čobraduč novinara, one dolazeći iz drugih prostora i iz drugog vremena, nose drugačije vijesti i sadržaje, ali kao da dolaze da potvrde one koje su nam došle iz usta naših usmenih pripovijedača.
Prepoznajući tu srodnost, Ognjenović ih je smjestio u jednu knjigu koja je napisana po kazivanju onoga koji ne kazuje svoje ime.
Iz recenzije Milutina Mićovića
