Taj drugi svijet

---

 
          Neko je već dijelio priče na dnevne i noćne. Priče koje nam kazuje Vujica Ognjenović bez dvoumljena mogli bi nazvati noćnim. I doista pričane su noću, uz ognjište, kad naraste metafizički tajac. U toj onostranoj budnosti, kad je čovjek na pragu čudesa, slušane su istovremeno kao  zastrašujuća i umirujuća stvarnost. Pile su se kao lijek od dnevne ograničenosti i noćne more. Uz noćno varničenje ognjišta i fantastične zbilje oživljavao je korijen one prazačuđenosti čovjekove koju pritiska i potiskuje dnevna stvarnost.
      Ove priče svojina su kolektivne svijesti, a to što ih jeOgnjenović čuo u Pivi od tog ili tog čovjekapričaoca, samo potvrđuje da su one pričane i na drugim mjestima.
   Ognjenović nam je iz prethodnih knjiga (Čekajući Boga, Tragom Božjih Tajni, Put i Bespuća, Živi svjedok) poznat kao tragalac za onostranim, religijskim, mističnim, transedentnim. Ove priče koje izvjesno pomjeraju njegovu tematiku, imale su u njemu već izgrađenu prohodnost.Vjerujemo da pisca bira tema i da se na takvom izboru pokreće avantura bezmalo eshatološkog povjerenja.
     Primjećuje se da ovakve priče, autentičnog porijekla   u narodnoj mašti, u fascinaciji čudesnim, nijesu dovoljno korišćene u našoj umjetničkoj prozi i poeziji.Čuvane kolektivnim duhom kao zaštitnim znakom, ambijentalnom atmosferom, rijetko su ulazile u radne sobe pisaca, u stvaralačku inspiraciju, u literarno preoblikovanje. Ili su se bojale knjiga u kojima su mogle vidjeti svoju smrt, ili im se nije odvajalo od živih usana i živih slušalaca. U toj namagnetisanoj neposrednosti riječi su imale najveću moć, a fantastična sadržina priče najveću čujnost, granice svjetova najlakšu prohodnost.
     Ovo je dakle drugi život tih priča. Kao što se i očekivalo, u ovom svom drugom životu izgubile su onaj magnetizam imaginarnog i neposrednog, neuhvatljivost i živost, pripovjedački artizam i neponovljivost. One su sad uhvaćene i prikovane za papir. Ne žive sa pažnjom mobilisanih slušalaca, nego se nude čitaocima koji su knjigama zamijenili (ili zatrpali?) živi izvor čuda.
 
      Treba reći da Ognjenović od ovih priča ne pravi literaturu, one su u izvornom obliku istovremeno i fantastična priča i realan događaj.
    Moglo bi se predpostaviti da je ovaj njihov prelazak u knjige  početak oblačenja u maštu književne fantastike, koja se već desila u nekim literaturama, gdje se pokazala kao vrlo plodna literarna osnova.
      Kao što su nekad bile nadahnuće i verbalna zabava na našim ognjištima, one bi mogle ući kao Mefistov duh u literarnu fantastiku.
      Onostranost je živo pulsirala u primitivnom čovjeku, ali ona, iako prigušeno, ali ne nemoćnije (i opasnije!) pulsira u modernoj svijesti, dobijajući drugačije sadržaje i pojavne oblike.To je ostala autentična egzistencijalna potreba da se izađe iz vremenske i tjelesne ograničenosti. Poriv za samotransedencijom za drugim svijetom  je dubinski poriv čovjekov, koji ne može, uprkos pozitivističkoj  pameti i ovozemaljskim rajevima da se pomiri  sa granicama ovog svijeta.
       Shodno ovom autor je pričama iz Pive dodao i savremane priče o čudima koje su objavile svjetske novine.  Bez obzira na eventualnu čobraduč  novinara, one dolazeći iz drugih prostora  i iz drugog vremena, nose drugačije vijesti i sadržaje, ali kao da dolaze da potvrde one koje su nam došle iz usta naših usmenih pripovijedača.
       Prepoznajući tu srodnost, Ognjenović ih je smjestio u jednu knjigu koja je napisana po kazivanju onoga koji ne kazuje svoje ime.
                                                                                 Iz recenzije Milutina Mićovića
 
                     NEČASTIVI  KUM
     Bilo je to sredinom druge decenije ovog vijeka. Risto Milić, pošten i ugledan domaćin u plužinskom kraju, išao je đavolu na kumstvo. U to doba imao je četrdesetak godina. Živio je sa ženom Mijoljkom, tiho i povučeno, radeći na seoskom imanju. Međutim, nakon Ristovog susreta sa đavolom koji se dogodio drugog avgusta, na dan sv. proroka Ilije, sve im je pošlo naopako.
      Dogođaj je tekao ovako:
      U osvit toga dana, punog mirisa razgorelog ljeta, Mijoljka je predložila Ristu da odu na Trsu, mjestance na Pivskoj Planini, nedaleko od Plužina.Tu su seljani okolnih sela svake godine proslavljali dan velikog hrišćanskog sveca. Skupljao se silni narod. I staro i mlado. Malo je ko propuštao priliku da ne dođe. Brđani, umorni od teškog života, željno su čekali dan da se odmore ali i da se vide sa svojom rodbinom iz drugih sela. Ostalim danima je to bilo daleko teže.
      Tako je i Mijoljka namjeravala da usput, posjeti rodbinu koja je živjela u selu nedaleko od Trse. Međutim, Risto nije pristao. Smatrao je bolje da poradi nešto oko sijena. Plašio se kišnih dana, da mu ljetina ne propadne. Istina, ženi nije branio da ode bez njega i da prenoći kod svojih roditelja  a da se sjutri dan vrati.
      I bilo je tako, mada Mijoljci nije bilo pravo da Risto radi na tako veliki praznik. Međutim, poslušala je muža. Ona je otišla a Risto je cio dan neumorno radio na livadi, sušio sijeno i trpao ga u stog.
      Uveče, mrtav umoran, legao je ranije negoli obično. U neko doba noći iz sna ga je prenuo jasan topot konjskih kopita. Podigao je glavu da bi bolje oslušnuo. Nije morao previše naprezati uši jer se vrlo lako i brzo uvjerio da čuje konjski kas na seoskom putu koji je prolazio na desetak    metara ispred njegove kuće. Pomislivši da se to sa Trse vraćaju ljudi iz susjednih sela, glavu je ponovo spuštio na jastuk.
      Samo nekoliko trenutaka nakon što je to pomislio, na vratima kuće čulo se kucanje. Snažan muški glas prekinuo je meku  tišinu mirne i tople ilindanske noći:
     čO kume!č
     čKume Risto!č
     Čuvši da neko kuca na vratima, odlučio je da se ipak pritaji kao da unutra nikoga nema. Mislio je da će taj otići i ostaviti ga na miru.  Iako je u suštini bio druželjubiv čovjek i dobar domaćin, te noći, pospan i umoran, nije bio raspoložen za sjedeljku i razgovor s bilo kim. Međutim, neko je bio vrlo uporan. Nije odustajao. Kao da je znao za sve Ristove misli i namjere... Lupao je još snažnije i skoro uspaničeno dozivao:
     čKume Risto!č
     čOtvori kume! Znam da si kod kuće. č
      Pomalo ljut što u svojoj kući ne može na miru da spava, Risto se pridigao i sjedeći u krevetu smišljao šta bi bilo najbolje da uradi.
      čSamo pijan ili  lud može u ovo doba ovako lupati i nasrtati na tuđa vratač, poče Risto naglas da se ljuti.
      čSem ako je čovjek u nekoj golemoj nevoljič, brzo se popravi, kao da mu se učinilo da je bio suviše strog.
      Ipak, odlučio je da ne otvara nikome. Legao je i dobro umotao ponjavu oko sebe. Međutim, ponoćni gost ponovo se oglasio ali znatno jačom lupom. Kao  da se ljutio na domaćina što mu ne otvori:
      čPa dobro, kume, zar si postao takva kukavica, zar hoćeš da ti kum svu noć pred kućnim pragom, kao pas,  dreždi dok se ti pretvaraš da nijesi kod kuće? E, kume, kume, nijesam znao da si takav. A ja sam zbog tebe noćas tri sata hoda išao .č
      Tog trenutka Risto je prepoznao glas svoga vjenčanog kuma iz susjednog sela. Bio mu je to nerazdvojni drug iz dječačkih i momačkih dana. Čovjek sa kojim je davno još sklopio dogovor da jedan drugom krštavaju đecu kako se kome budu rađala. Međutim, ni jednom ni drugom đeca se nijesu rađala iako su obojica bili oženjeni i žarko priželjkivali potomstvo.
      čPa kako odmah ne poznah glas moga dobrog kuma?č, trže se Risto kao da ga neko iglom ubode.
      Brzo je ustao i kroz mrak prosto potrčao ulaznim vratima. Plašio se da će mu kum čsav u prasakč od ljutnje. Prije nego što im je prišao, povikao je:
      čOprosti moj dobri kumašine. Nijesam te čuo. Bio sam umoran pa sam spavao kao klada. A otkud ti u ovo gluvo doba? Da se nije što kumi desilo, ne dao Bog ?č
      Govorio je Risto izvlačeći mandal kojim su vrata bila iznutra zakočena. Za tili čas ih je otvorio. Obradovao se kada je ugledao svečano obučenog i fino uglađenog kuma. Sav u topao osmjeh pretvoren, srdačno se rukovao sa njim. Ruku mu je čas stiskao čas treskao, sve u namjeri da mu što jasnije i neposrednije izrazio istinsko radovanje njegovoj posjeti. Činilo mu se da bi ga najradije u njedra stavio i da bi sve za njega učinio samo da mu oprosti što nije odmah vrata otvorio.
      U ovome kraju do kumstva se držalo više od bilo kojeg krvnog srodstva. Risto je to znao te je bio skoro uplašen neizvjesnošću da li će mu kum zamjeriti za ovu njegovu nepažnju. Tim više što je primijetio da se kum drži nekako ozbiljnije negoli prilikom pređašnjih susreta. Čak puno ozbiljnije nego što bi bilo prirodno u takvim trenucima koje je Risto pokušavao da što više učini prijatnim za obojicu.
      Potom ga je krajnje iskreno i domaćinski pozvao da uđe u kuću. Da popričaju kao kumovi i prijatelji. Odavno se nijesu viđali pa bi, uz razgovor, dobrodošla i neka čašica jake prepečenice.
      Ali, kum nije htio ni da čuje za to.   Bio je uzbuđen i uznemiren. Kao da se plašio čekanja, Ristu je odmah saopštio:
       čKume, nemamo vremena za sjedenje. Nijesam ni došao zbog toga. To ćemo nekom drugom prilikom. Nego, kume, molim te brzo se obuci i pođi sa mnom.Ti se sjećaš našeg dogovora i ne bi trebalo da me prevariš. Hajde da mi krstiš sina. Razumiješ li, kume! Ove večeri se rodio i odmah sam potrčao po tebe. Hoću da ga ti istog časa krstiš. Obećao si i nema odlaganja. Evo, doveo sam i za tebe konja. Onoga moga jahaćeg. Ja sam uzeo bratovog.č
      Risto se žestoko iznenadio. Zapanjeno je gledao svoga gosta jer nije znao pravi razlog za vlastitu sumnju u istinitost  kumove priče. Ukočen, kao panj na božićnom mrazu, od kuma je iščekivao neko objašnjenje. Iako je sve sasvim dobro čuo, izgledalo je da ništa nije  razumio.
      Tek nakon što je kum ispružio ruku prema starom i natrulom hrastu u dvorištu ispred kuće, Risto se pribrao. Bržebolje se okrenuo u pravcu koga mu je pokazao. Tamo je ugledao dva osedlana konja. Oba je prepoznao, i kumovog i onog drugog. Potom se hitro okrenuo kumu, kao da se iznenada nečeg važnog sjetio, unio mu se u lice i ozbiljnim tonom priupiao:
      čJe li kume, o čemu pričaš? Zavitlavaš li me?č
      čNe kume Risto, šta ti pada na pamet? Ne budi dijete, zar misliš da bih u ovo doba prevalio ovoliki put i budio te, samo zato da bih te čzavitlavao?č
      Potom mu je prišao još bliže i skoro šapćući, sa puno sjete i topline u duši, dodao:
     čKume Risto, moraš da me razumiješ. Ti znaš koliko sam dugo želio to dijete. Zar sada kada ga već imam treba da bude nekršteno. Ne, kume, a ti znaš i zbog čega... I molim te, ne dozvoli da mijenjam mišljenje o tebi. Nećeš me valjda tjerati da noćas po selu tražim ko će da mi krsti dijete, kad već imam tebe, starog i dobrog kumašina.č
      Vidjevši izbezumljenog i zanijemljenog Rista, naslonio mu je desnu ruku na rame i blago ga drmnuo.Tihim i povjerljivijim tonom, polako je nastavio:
      čKume, znam da ćeš da pođeš. Zato, ne gubimo vrijeme oko toga.  Hajde, obuci se! Moramo da krenemo, put je dalek.č
      Risto  nakon ovog, skoro da nije znao zbog čega bi se više radovao. Da li  zbog toga što mu je kum dobio tako dugo iščekivano dijete, čak sina, ili zato što se uvjerio da mu ni na čemu nije zamjerio. Istovremeno je imao na umu i običaj da kumstvo ne valja odbiti pa i da nije prethodio onaj davnašnji dogovor o kumovanju. Zbog toga, ne osjećajući ni umor niti pospanost, kao mladić okrenuo se i hitrim koracima požurio da se obuče, rekavši:
      čKako bih mogao tebi da odbijem kumstvo, moj dobri kume? Sačekaj me, sad ću jač.
      Brzo se obukao. Brže no na uzbuni dok je prije dvadesetak godina bio u vojsci. Istrčao je napolje gdje ga je kum nestrpljivo šetkajući po dvorištu čekao. Nije zaboravio ni bocu rakije koju je na prešu ugurao u spoljašni xep prostranog suknenog kaputa.
      čEvo , tvoj kum Rile je spreman. Zar nijesam bio brz?č
       Reče Risto očekujući kumovu pohvalu za hitrinu i spretnost. Međutim, umjesto toga kum, žureći prema konjima, skoro naredi:
      čKume Risto, hajdemo!č
      Odriješili su ih i skoro istovremeno uzjahali. Kasom su pošli obojici dobro poznatim putem, koji ih je vodio kumovom selu. Jahali su nekad jedan pored drugog a nekad jedan za drugim, kako je kad širina puta dozvoljavala.
      Nakon dosta dugog jahanja stigli su pred kumovu kuću. Risto je odmah prepoznao i nju i okućnicu. Kroz prozor je dopiralo žmirkavo svijetlo petrolejke. Čula se i neka galama. Mislio je da se to komšiluk sjatio da pomognu porodilji...
      Kum je prvi sjahao i rekao:
      čKume, evo stigosmo. Brzo sjahuj i idemo u kuću. Čekaju nas. Unutra je pravo slavlje. Svi se raduju đetetu, ali, kume, ja bez tebe nijesam mogao da se veselim. Navikao sam na tebe i u radosti i u žalosti. Za mene i moju porodicu tvoje je prisustvo važan dogođaj. Hajde kume! Požuri.č
      Risto je pritjerao konja uz jedan usamljeni jasen, ustegao uzdu i konj je u mjestu stao. Namjeravajući da svoj dolazak pred kumovu kuću i čin koji je trebalo da obavi učini što značajnijim, odlučio je da se, prije nego što sjaše s konja, prekrsti i pomoli Bogu. Zato, uspravi se u sedlu što je više mogao, zauze neku dostojanstvenu pozu i sa ushićenim obraćenjem Bogu poče da se krsti i poluglasno moli:
      čBože pomozi i blagoslovi moj dolazak ovdje. Blagoslovi sve nas a posebno krštenika. Blagoslovi krštenje zbog koga sam došao.č
      Rekavši to, treptajem oka nestalo je svega što je do malo prije gledao pred sobom. I kuma i konja i kumove kuće, dvorišta... Ama baš svega. Jedino što je u tom momentu vidio bio je debeli suvi bor u litici kanjona rijeke Pive koga je, u njegovom dijelu do same stijene, bio objahao kao konja. Zbunio ga je taj nagli preokret okoline. Ništa mu nije bilo jasno. Počeli su ga hvatati strah i panika.
     Prošlo je još nekoliko teških trenutaka dok se Risto kolikotoliko nije pribrao. Međutim, ni tada nije mogao da shvati zašto visi u litici od čije visine ga je hvatala jeza.  Šta se to sa njim desilio?
      Na momente je pomišljao da sve to sanja. Udarao je samog sebe po licu da bi se probudio. Krstio se, vikao, ali sve uzalud. Stalno mu je ostajala ista slika pred očima.
     čNema buđenja, jer sam već budan. A kamo sreće da nijesamč, u sebi je Risto prestravljen šaptao.
      Taj dio kanjona izgledao je kao da je, rukom nekog  diva, od ogromnih kamenih blokova sazidan. Od dna, kojim je vijugala modra rijeka praveći pjenu i brzake pri sudaru sa tvrdim i neosvojivim obalama, pa sve do vrha stijene su bile naslagane jedna na drugu.  I čnjegovač stijena je bila ugrađena u taj xinovski zid kanjona. Kanjona koji mu je uvijek kada god bi ga vidio djelovao kao neki silni i nepobjedivi junak iz bajke koji na svojim plećima nosi golemu Pivsku Planinu.
      Idući ovuda u ribolov, Ristu je najviše zapinjala za oči baš ova stijena. Sada se toga sjetio, ali nikako nije mogao da shvati zašto mu je baš ona privlačila toliku pažnju. Da li zato što mu je suđeno da u njoj provede poslednje trenutke zemaljskog života...?
     Često ju je gledao i svaki put se iznova divio njenoj veličini i ljepoti. Prisjetio se da su ljudi toga kraja ponekad pričali o njoj. Ne samo kao neosvojivoj i najvećoj u dubokom kanjonu te interesantne i po mnogo čemu jedinstvene rijeke, nego i kao o mjestu na kome su se dešavala razna priviđenja.
      Međutim, nikad nije ni pomišljao da će se jednoga dana baš on obresti u sred nje, za borom koga do tada nije ni primjećivao. Pomisao na to izazivala je u njemu još veću strepnju i užas. Tim više što je skoro bio ubijeđen da mu je došao zadnji čas i da mu nema izbavljenja. Znao je da mogu proći i desetine dana a da tim dijelom kanjona niko ne prođe. Pogotovo  u ljetno doba. U doba kada su svi seljani zauzeti poljskim radovima i čuvanjem stoke daleko i od rijeke i od kanjona. Zbog toga je zapomaganje i dozivanje u pomoć smatrao  skoro besmislenim.
       Ostatak noći proveo je uglavljen između bora i stijene na koju je povremeno naslonjao umorna i utrnula leđa. Bio je iscrpljen i skoro potpuno klonuo tako da mu je od gubitka ravnoteže prijetila sve veća opasnost. Svakog trenutka morao je da bude priseban i obazriv, a to je bilo užasno teško i preteško. San ga je nemilice iz časa u čas sve više slamao.
      Nakon dugog iščekivanja, osvanulo je sunčano avgustovsko jutro. Iako je neprestano sanjivim i umornim očima piljio na suprotnu stranu kanjona kuda je dolje uz rijeku vijugao putić za sela Mratinje i Brljevo, nikoga nije mogao da uoči. Mislio je da mu jedino tim putićem , od nekog slučajnog prolaznika, može stići kakvotakvo spasenje. Povremeno  je vikao i derao se na sav glas. Međutim, svaki je njegov zov, dalekim odjekom kroz kanjon, bez odgovora nestajao. Zajedno sa njim nestajale su i njegove slabunjave nade u vlastito izbavljenje. Nakon svakog zova Risto je ponovo ostajao sam sa tmulim mukom kanjona. Jedino je orao s vremena na vrijeme pored njega prolijetao u svom zlosltom pohodu. Osjetio je kako i mir može biti zastrašujuć i ubojit. Opor i grub. Kako može biti težak i otrovan.  Kako može biti leglo i najvećem nemiru.
      Nigdje ništa nije mogao da čuje, osim pomahnitalih bubnjeva vlastitog srca, a i oni su mu počinjali da smetaju i da ga po cijeloj utrobi biju.
      Tako je Risto dočekao i kraj dana a zajedno sa njim i kraj svakom nadanju da će se ikad izvući iz bezizlaza u koji ga je njegov čkumč uvalio.
      Od rijeke počelo je da mili prvomračje vukući za sobom dah prohladne noći. Pomisao na dolazak mraka, Rista je punila užasnim osjećanjem nemira i zebnje kao da mu je neki silni mučitelj pod kožu utiskivao ledena klupka bodljikave žice. Nije se plašio toliko smrti, sa kojom je na vratima pakla vodio svoju poslednju bitku, i u čijim je zjenama gledao vrele kazane pakla, koliko načina na koji se ta smrt spremala da mu dušu iščupa.
      Od svega drugog najviše se plašio ponovne i iznenadne posjete čkumač.To ga je prisililo da ponovo dozive u pomoć. Vikao je vikao, na sav glas derao se sve dok ga nije snaga izdala. Sve dok  mu se nije učinilo  da grane bora, spletene sa stijenama i nebom, uz šum vjetra i demona, u lelujavim krugovima iznad njega njišu.
      Shvatio je da postepeno gubi svijest. Da se  sve slabije pridržava za bor i da je njegov pad u ambis bliska stvarnost. Zato je riješio da se pusti i da sebi prekrati patnju. Da prekine užas čekanja smrti.
      Na kraju, htjeo je da se još jedanput pomoli Bogu. Iskreno, srcem predatim anđelima molio je da mu milostivi Gospod oprosti što mora sam sebi oduzeti život.Zatvorenih očiju jedva je šaputao  molitve...
      Odjedanput, iz tog pomirljivog dodira sa Bogom, trgao ga je neki glas.Učinio mu se ljudskim. Malo se trgao. Prestao je sa molitvama. Sav u uho pretvoren cijelim bićem osluškivao je. Minuti, kao mutne bujice, teško su proticali, ali više ništa nije čuo. Pomislio je da bi to ponovo mogao da bude njegov prokleti čkumč. Malo se pribrao i viknuo koliko je god mogao žešće:
      čAaaaa!č
      Nije znao tačno zbog čega je to  uradio, ako ne zbog ljutnje na svoga čkumač. Međutim, nije prošlo ni desetak sekundi, sa dna kanjona, od rijeke, ču se jasan i prodoran muški glas:
      čAaaaaj, a imali to neko gore!?č
      Risto od sreće, na momenat zaboravi na opasnost u kojoj je, podiže obje ruke u vis. Htjede da  što bolje dovikne da ima, ali u tom trenu, pustivši se od bora, izgubi ravnotežu i za dlaku ne pade u provaliju. Pretrnuo od straha, jedva se iskobelja i ponovo zauze, kolikotoliko, stabilan položaj. Potom, promuklim i iznemoglim glasom, kao davljenik koji se u poslednjem pokušaju spasavanja i za pjenu hvata, viknu:
      čImaaa! Imaaa! Spašavaj me...č
      čAma, jesi li to ti imenjače!?č
      čJesam! Spašavajč. Ne mogu više...č
      Jedva uspje da izgovori Risto Milić, poznavši glas svoga komšije i imenjaka Rista Axića iz Plužina. On je zajedno sa rođakom Stevom bio sišao na rijeku da na njenim limanima zapnu parangale, za noćnjače, krupnije ribe koje pretežno love samo noću. Inače su oba bili strasveni ribolovci.
      Ova priča je dugo vremena nakon zbivanja imala žive svjedoke. Malo koji seljanin nije neposredno učestvovao u spasavanju Rista Milića iz stijene u koju je dospio na potpuno nepoznat način.U nju je bilo nemoguće čovjeku da uđe. Da je Risto kojim slučajem pao sa vrha stijene i ustavio se za tim borom, mogao je da pomisli samo onaj koji tu stijenu nikad nije vidio. Tim prije što je iznad bora stijena pravila jednu okapinu koja je odbacivala od bora sve što bi padalo prema njemu. Osim toga, prilikom toga pada ne bi mogao ostati nepovrijeđen. Međutim, Risto na sebi nije imao ni ogrebotinu.
       Ristovo spasavanje išlo je veoma teško. Risto Axić je ostao da bodri svoga komšiju i imenjaka da bi izdržao dok im stigne pomoć po koju je Stevo otrčao u selo. Kroz dvatri sata, iako se mrak bio uveliko uvukao u čitavu utrobu kanjona, stiglo je prvo desetak a onda su u manjim grupicama pristizali i drugi seljani, čak i iz susjednih sela. Neko iz puke radoznalosti da vidi čudo neviđeno, ali i oni koji su iskreno željeli da spasu svoga časnog i poštenog komšiju, druga, poznanika i plemenika. Među prvima je, kao bez duše, dotrčao i njegov stvarni kum, koji ništa nije znao o onome šta se protekle noći dešavalo.
      Svako je donio po neko uže, kakvo je ko imao. Brzo se skupila velika gomila raznih užadi. Međutim, sve je to bilo uzaludno. Sa vrha stijene, odakle se jedino moglo pokušati spasavanje, do Rista bilo je sedamdesetak metara. Na toj dužini ni jedno uže pravljeno od vune, a sva su takva bila, ne bi izdržalo težinu Ristovog tijela.Tim više što jenesrećni Risto bio veoma krupan i težak čovjek.   Zato se neko sjetio da umjesto užadi upotrijebe sukno.Tako su i uradili. Prikupili su dovoljno sukna, našivali jedno na drugo i napravilu dugačku i čvrstu traku čiji su jedan kraj spustili prema Ristu. NJihanjem su uspjeli da ga približe na dohvat njegove ruke. Nakon više uzaludnih pokušaja ipak su uspjeli. Ristovo dohvatanje sukna bilo je izbavljenje iz agonije u kojoj je bio oko dvadeset sati.
     Više puta je oko sebe omotao svoj kraj spasonosnog sukna. Potom ga je iglom i pređom, koju su mu seljani bili dodali zajedno sa suknom, ušio   da se ne bi odmotao a on ispao. Spasioci su počeli da vuku. Risto im je pripomagao odupirući se nogama o stijenu. Cijedio je i poslednje trunčice snage iz svojih premorenih i utrnulih mišića, ali i iz svijesti. Kada je bio na sigurnom potpuno je klonuo. Onesvijestio se.
      Pažljivo su ga donijeli kući. Tu je Mijoljka preuzela staranje o svome mužu. Nekoliko dana nakon toga počeo je da se pridiže i da pomalo radi na imanju. Međutim, izbjegavao je da bilo što priča o ovom dogođaju. Možda i zbog toga što nije htio da se podsjeća na sve užase i strahote koje je preživljavao u stijeni, ali možda i zbog toga što se još uvijek plašio čkumovečosvete. Ipak, najpovjerljivijima je ponešto i pričao.
      Risto nakon toga dogođaja nije bio onaj pređašnji čovjek. Ni u radu ni u ponašanju. Nije ga moglo ništa natjerati  da radi na dan Svetog Ilije
 

                       NOĆ U KANJONU
 
       Bilo je to prije tridesetak i više godina. Vraćale se Rata i njena drugarica Ana iz susjednog sela kući. Prijatna jesenja noć, mjesec ogrijao, vidi se kao po danu. Nakon desetak minuta brzog hoda, pred sobom primijetiše siluetu čovjeka. Usporile su hod misleći da su sustigle nekog seljanina. Htjele su da on malo odmakne kako im  usput ne bi dosađivao. Međutim, čovjek je usporio taman onoliko koliko i one. Pretrnuše od straha. Stadoše. I onaj čovjek stade.
      Rata se pribi uz Anu i stežući joj ruku upita:
     čŠta da radimo, Ana? Vidi ga kako nas čeka. Ovaj će nas ubiti noćas.
     čBježimo nazadč, odlučno reče Ana spremna da krene prema selu iz koga su išle.
     čStići će nasč, pobuni se Rata kao da bi sve radije prihvatila nego da se vrate nazad, čne smijemo bježati. Bolje bi bilo da ipak krenemo naprijed. Možda je neko poznat pa hoće da se malo našali sa nama. č
      Ponovo su krenule. Polako, stopu po stopu. I čovjek je ispred njih išao isto tako. Veoma polako.
     čHajdemo prema njemu, da mi njega prepadnemo. č
       Skoro istovremeno rekoše i držeći se za ruke potrčaše prema neznancu. Mislile su da se to neki njihov seljanin na svoj način zabavlja pokušavajući da ih malo uplaši. Istog trenutka i on je potrčao držeći isto ostojanje.Trčale su minut dva a potom su zbog umora usporile. Sve je to nepoznati čovjek slijedio. Uvijek je išao brzinom potpuno istom kao i one.
      čIzgleda da je ovaj strašiviji od nas. Vidi ga kako bježi. Uh, a ja se prepala. Mislila sam da je  utvarač, zadihana, jedva šapatom reče Ana iako je znala da joj drugarica možda ne misli tako. I zaista, Rata  drhćući sleže ramenima. Okrenu se lijevo desno kao da je provjeravala slušali je ko, a onda posve tiho poče:
      č Ne znam, možda si u pravu. Bilo kako bilo, gotovo je sada. Moramo naprijed, nema nam druge. I da se vratimo nazad ne bismo daleko. Ako je utvara, stigla bi nas. Utvare su brže od ljudi. NJima se bježanjem ne može uteći.č
       Ana se složi s njom jer ni ona ništa pametnije nije umjela da smislii. Preplašene nesigurnim koracima pođoše prašnjavim putem prepunim sitnih neravnina od konjskih i goveđih stopa. Pogled nijesu skidale sa neznanca. Bio je obučen u dugi mantil tamne boje. Išao je mirno i nije se okretao. Na glavi je imao kapu sličnu šumarskoj. Vrijeme je prolazilo i već su stigle blizu mosta preko koga su trebale da pređu na drugu obalu rijeke.
      Iako neznanca nijesu gubile iz vida, kada je stigao neposredno do mosta, nestao je. Jednostavno je iščezao. To ih je navelo na pomisao da se možda, ko zna iz kakvih namjera, sakrio u neki grm pored puta. Nakupile su pune ruka kamenica i obazrivo krenule naprijed. Najzad, stigle su sasvim blizu mosta. Možda na svega tričetiri metra.
       Svuda je bio potpuni mir. Ništa se nije čulo osim potmule huke valovite rijeke, kao božanske muzike, koja je tu jesenju noć činila posebno čarobnom. Međutim, uplašene djevojke to nijesu ni primjećivale. Bile su obuzete osluškivanjem tajanstvenog saputnika. Sa opreznošću zagledivale su most, okolinu mosta... ali, nigdje nikoga.
       Iznenada se Ana saže i, kao da je u svom dvorištu a ne u zabiti pivskog kanjona, poče nježno i umiljato:
      čVidi, malo mače.č
      I zaista, u ruci podiže neko crno mače. Malo, ne veće od dobro stisnute pesnice odraslog čovjeka. Poče da ga prinosi licu, da mu tepa... da ga mazi... čJao što je lijepo, vidi kako je malo, baš je slatko, što ima lijep repić...č, nastavi Ana sva zaokupljena njime.
      Rata joj priđe. Htjede i ona da ga izbliza vidi, da ga malo pomazi. Međutim, naglo se brecnu, kao da bosom nogom na trn stade. Izmače se nazad da je Ana ne bi s njim dohvatila i skoro panično viknu:
     čBaci ga, baci ga!č
     č Kakvo mače, ko zna šta je to? Odkud mače noćas ovdje u kanjonu...? Šta je s onom utvarom bilo...?č
      Ana se naglo uozbilji. Strah joj se, kao ledena zmija, podvuče pod kožu. Pomisli: da li se zaista onaj čovjek pretvorio u ovo mače. Brže bolje, držeći ga u rukama, dotrča na sredinu mosta. Naže se preko natrule ograde i svom snagom baci ga u rijeku.
     Uzaludno je očekivala ono poznato čbućč, koje se čuje kada nešto padne u vodu. Umjesto toga vidje kako joj se isto ono mače mjaučući opet poče da umiljava oko nogu. Ana prestravljena vrisnu i odskoči u stranu. Potom koliko je god imala snage šutnu ga nogom s mosta i mače se ponovo nađe u vazduhu prema bukovima rijeke. Vrišteći potrča naprijed.
      Vidjevši da joj Ana izmače, Rata iz straha da ostane sama s druge strane, potrča za njom. Nakon stotinak metara pristigla je prestravljenu drugaricu. Ana je stajala i vrištala iz sveg glasa. Rata joj pritrča na nekoliko koraka blizu i vidje zbog čega. Ono isto mače, uz tužno mjaukanje, opet joj se petljalo oko nogu. Kao da je bila opčinjena ili kao da se bila pomirila sa zlom sudbinom, Ana nije ni pokušavala da ga gura od sebe.
       Rata, prepuna straha, stade. Istovremeno osjeti sitno podrhtavanje donje vilice koje nikako nije mogla da zaustavi. Kada je mače krenulo prema njoj, brže bolje počela je da se krsti. Drhtavim glasom molila je Boga da je zaštiti od đavola. Mislila je da  joj se s tim mačetom približava užasna smrt od nečastivih sila koje stanuju u mratinjskom brijegu.
      Za divno čudo, mače kao da se zbuni. Kao da je naglo zaboravilo kud je pošlo. Naglo stade i nekoliko puta okrenu se oko sebe. Zatim, čudno mjauknu. Skoro glasom odrasle mačke.Taj mjauk dvjema prestravljenim djevojkama jezom napuni kosti. Najzad se okrenu Ani i ponovo pođe k njoj.
     Ana se hitro, što je brže mogla, izmače nekoliko koraka nazad. Međutim, mače je i dalje išlo naprijed. Shvativši to, Ana poče da se kroz plač moli Bogu. Molila se na sav glas. Spominjala je sve svece za koje je ikad čula. Kumila ih je i preklinjala da đavola otjeraju od nje.
      Ni Rata nije ćutala. I ona se molila, ali malo tiše. Mače se, negdje na sredini puta između njih, malo vrtjelo, malo stajalo... Posle kraćeg vremena krenulo je tamo odakle je i došlo. Iskočilo je na kamen preko dva metra visine i uz jezivo mjaukanje otišlo prema stijenama iznad puta. U njima je nestalo.
      Anu i Ratu to nimalo nije iznenadilo. Bile su potpuno uvjerene da su imale posla sa đavolom.
       Nakon što ih je utvara ostavila na miru počele su da se polako smiruju i da dolaze sebi. Nijesu imale snage da bilo što kažu jedna drugoj. Pošle su prema selu. Često su pogledivale da li za njima ide ono prokleto mače. Sa tihim molitvama Bogu skoro da nijesu prestajale sve dok su došle kućama.

                             KATICA

      Početkom ovog vijeka u Mratinje, selo obgrljeno visokim stijenama u kanjonu rijeke Pive, došla je nepoznata djevojka. Imala je oko dvadesetpet godina. Seljanima je kazala da se zove Katica, ništa drugo. Otkuda je i zašto je došla u ovaj surovi planinski kraj, bila je tajna. Izgledalo je da je odnekud pobjegla. Da se tu, u toj pivskoj zabiti skriva. Nastanila se u jednoj maloj pećini u dnu sela, uz samu obalu rijeke ispred koje je zasadila lozu.
      Živjela je sama i bavila se ribolovom. U tome je bila veoma vješta. Vidjevši to, promućurni brđani su počeli nagađati da je Katica došla odnekud gdje je ribolov bio važno zanimanje. S mora ili sa Skadarskog jezera, neki su bili malo određeniji.Često je dolazila u selo da sa mještanima trampi ribu za brašno, sir ili neke druge namirnice. Bila je izuzetno radna i privlačna. Seoski momci su je salijetali. Neki od njih nastojali su da se ožene njome. Međutim, ona je najčešće bila sama i zamišljena. Jedino je sa mojim đedom ponekad zajedno pecala.
      Tako joj je jednom prilikom đed predložio da se preseli u selo. Da joj seljani naprave neku kućicu kako ne bi živjela sama u kanjonu. Ona je to vrlo ljubazno i uz zahvalnost odbila govoreći da je to još rano planirati, jer, ne zna šta nosi dan a šta noć.
     Godine su prolazile, ali se ništa bitno nije mijenjalo u načinu njenog života. Međutim, jedne sušne jeseni mještani su primijetili da već duže vremena Katica ne dolazi u selo.Čak je ni na pecanju nijesu gledaliu gdje su bili navikli da je vide. Zato se manja grupa seljana dogovorila da pođe do njene pećine da vide šta je sa njom. Kada su tamo došli, dočekao ih je užasan prizor. Na podu je ležalo njeno tijelo u odmakloj fazi raspadanja. Očne duplje su bile prazne. I neki drugi djelovi tijela, a pogotovo lice, bili su oštećeni jer ni lešinari nijesu mirovali. Vidjelo se da je smrt nastupila nedjeljama prije toga. Odlučili su da je sahrane u blizini pećine koju su nazvali njenim imenom. Taj naziv se zadržao sve do danas.
       Obzirom da je Katica bila samo nekoliko metara od puta koji se iz sela spuštao na most preko rijeke, ljudi su sa sjetom prolazili pored nje. Iskreno su žalili tu bezazlenu djevojku koja je prerano završila svoj tihi i povučeni život na potpuno nepoznat, ali veoma surov način.
      Nekoliko mjeseci nakon Katičine smrti selom su počele kružiti priče da Katica možda i nije mrtva. Da je neki ribari često gledaju kako u prvomračju lovi ribu na rijeci ispod pećine. Neki su čak sumnjali da je leš nađen u pećini Katičin. Pomišljali su da bi mogao da bude i neke druge, njoj slične, djevojke, ko zna koje i otkud dospjele tu. Tako su mještani bili u stalnoj nedoumici: da li je Katica živa ili nije. Da li se danju skriva u nekoj drugoj pećini a noću izlazi i nekud tumara. Neki su pričali da su je gledali kako trga grožđe sa loze ispred svoje pećine.
      Ipak, većina seljana smatrala je da  je ona mrtva i da su te priče obična nadlagivanja. Takav je bio i moj đed Vule. Međutim, iznenadni susret sa Katicom potpuno mu je promijenio sva ranija uvjerenja o njoj.
      Tog sunčanog jesenjeg dana pošao je na rijeku. Cijeli dan se nadmudrivao sa ribama i već se bližio mrak a đed nije bio ulovio ama baš ni jednu.Takvo nešto nije mu se dešavalo nikad ranije.Umoran ali i ljutit odlučio je da prije mraka ode u Rikala, mjesto na kome su visoke litice stješnjavale rijeku čineći je uskom ali i veoma dubokom i brzom. Između bukova voda je bivala mirnija i tu je uvijek bilo puno krupne ribe. Međutim, prilaz je bio težak i opasan. Nekim limanima bilo je nemoguće prići bez posebne opreme, kakvu niko u selu nije imao.
      Tek što je stigao i počeo da peca, sa donje strane tjesnaca čuo je veoma prijatan ženski glas:
       čVule, jesi li se umorio?č
       Iznenađen da ga neko pozdravlja tu gdje je mislio da nema žive duše, instiktivno se okrenu da vidi ko je.Uzalud je kroz sumrak upirao pogled među obližnje valovlje i stijene. Nikoga nije mogao da vidi. To je počelo da ga plaši. Nastali tajac prekinuo je isti onaj glas:
      čZar me ne vidiš, Vule, ovdje sam!?č
      Đed je podigao pogled prema suprotnoj obali rijeke i na jednom velikom kršu čiji je samo mali djelić virio iz vode, ugledao Katicu. Da, bio je siguran da je to ona. Lice, kosa, sve isto, čak i njena šarena haljina u kojoj je najčešće dolazila u selo.
      čUh pobogu, šta je ovo? Kako je ovo moguće?č
      Sa pomiješanim strahom i iznenađenjem, u sebi gunđao je đed. Netremice gledajući Katicu pravo u lice, očekivao je nastavak razgovora.Toga momenta na njegovu udicu zakačila se krupna riba čije trzaje nije ni primjećivao. Međutim, vidjevši izbezumljenog đeda, uz blagi osmjijeh, Katica reče
     čVule, vuci tu mladicu i idi kući, vidiš li da će biti mračna noć u kanjonu. Mjesec kasno izlazi.č
     Đed se prenuo i, zaista. Po snažnim trzajima znao je da na udici ima neku krupnu ribu. Vještinom iskusnog ribara lagano ju je zamarao i privlačio obali. Uspio je. U rukama je držao mladicu tešku preko dvadeset kilograma. Najveću koju je iko ikada u Pivi ulovio do tada. Takav dobar ulov bio je potpuno potisnuo onaj hladni osjećaj zebnje kojom su se njegove kosti bile napunile. Okrenuo se prema Katici da joj se pohvali, ali nje tamo više nije bilo.Čak ni kamena na kome je do malo prije stajala.
     čBože dragi, kako je mogla tako brzo da nestane, kud je otišla?č, mrmljao je đed žaleći što ne može Katici da pokaže ovako veliku ribu.
     čBožeč, pomisli, čzar je zaista umrla? Pa ja sam je malo prije vidio. Razgovarala je sa mnom. Možda je ona ipak živa. NJen duh... kako ono može biti njen duh? Zar duhovi mogu da budu onako lijepi? Pa da još, onako ljudski razgovaraju...?č
      Od tada su moga đeda svakodnevno opsjedale misli o Katici. O onome što mu se te večeri dogodilo nije pričao. Pribojavao se da mu seljani ne kažu: četo, i Vule se prolagaoč. Zato je ćutao. Ćutao i razmišljao o njoj, o njenom životu, sudbini...
      Oko pola godine kasnije, đed Vule se ponovo sreo sa Katicom. Bilo je to jedne junske večeri. Sa pecanja je krenuo po mraku i prošavši   Katičinu pećinu izašao je na Ždrijelo, tjesnac na prevoju sa koga se moglo vidjeti cijelo selo. Tu, uz sami put, bila je velika kamena ploča na kojoj su kirixije, više po navici nego zbog stvarne potrebe, vraćajući se u selo sjedeli i odmarali se kao na potonjem počivalištu. Đed je tu sjeo i pripalio lulu. Noć je bila tiha i prijatna. Samo je poneka noćna ptica oglašavanjem remetila, ili činila i još ljepšom, tu meku tišinu koja je prekrivala okolinu. Tako sam, prislonjen leđima na jedan široki kamen, brzo je zaspao. Spavao je sve dok ga iz sna nijesu prenuli neki glasovi. Probudio se i vidio da je pun mjesec već uveliko obasjao veći dio kanjona. Pomislio je da je te glasove sanjao i spremajući se da ustane pogledom je tražio svoju torbu. Međutim, opet ječuo one malopređašnje glasove. Učinilo mu se da su ljudski, da neko nekoga doziva u stijenama na suprotnoj strani kanjona gdje je teren bio nepristupačan. Među njima je jasno razaznao tanak ženski zov:
       čVulee!č
       Tog momenta tijelom mu je prostrujao onaj poznati osjećaj jeze uzrokovan velikim strahom. Nije se pomjerao iz položaja na kome se zatekao. Osluškujući, čekao je ponovni zov.  Međutim, umjesto njega, veoma brzim i sitnim koracima u tjesnac je ušla djevojka obučena u dugu bijelu haljinu. Išla je pravo njemu skoro ne dodirujući zemlju.Tada je zaista premro od straha.
     Kada mu se približila na svega tri četiri koraka, prepoznao je Katicu. Ista kao što je bila za života samo što je imala haljinu kakvu ni na kome ranije nije vidio. Skočio je kao da je nekom snažnom oprugom potisnut od zemlje i iz sve snage vrisnuo. Katica, kao da je i ona njegovim vriskom bila iznenađena i prestravljena, kao sjenka lako, skočila je s puta pravo u provaliju.
      Izbezumljen, đed jedva se pribrao. Nije mogao da shvati šta mu se to dešava.
      čOpet Katica! Oh Gospode, ako nije duh onda je sada morala da pogine. č
       Naglas se kajao šta je uradio sirotoj djevojci. Nagnuo se nad provalijom u koju je Katica skočila i, pretrnuvši, u sebi rekao.
      čDa, zaista. Sada je morala da pogineč.
     Uzdahnuo je duboko i pokušao da traži opravdanje za ovaj svoj nepromišljeni postupak. Htjeo je da vjeruje da onaj leš pronađen u pećini nije Katičin, da je Katica živa. Da se možda vratila u svoj zavičaj i da samo povremeno dolazi ovamo.
      Pomisao na tu mogućnost olakšavala mu je teret koji ga je neprestano pritiskao, ali samo za kratko. Katičina smrt je bila stvarnost koje je Vule bio potpuno svjestan. Ali, nikako nije mogao da rastumači šta bi moglo biti to što se ona tako često priviđa.
      Da li je to neki duh?, iz dana u dan pitao se đed, iako o duhovima nije znao skoro ništa.
       Kada je sasvim došao sebi, krenuo je kući. Koračao je obazrivo i teško kao da je kladu za sobom teglio.Tek što je, opsjednut turobnim mislima, zakoračio na prve livade, čekalo ga je novo iznenađenje. Na potočiću, koji je proticao preko tih livada, vidje istu onu siluetu kako sagnuta pere ribu. Pomislivši da ga Katica nije primijetila namjeri da je zaobiđe kroz okolno žbunje. Ne skidajući pogled sa nje, zađe u šumarak. Najednom primijeti  da ona više ne čuči kao prije već  stoji. To mu bi čudno jer nije primijetio kad se podigla iako je neprestano na nju motrio.
      č Vule, zašto me se plašiš!?č
     Ne okrećući se, tiho upita Katica.
 
     Potom je zastala. Očekivala je Vulov odgovor. Međutim, đed je ukočen u mjestu stajao i ćutao kao riba. Vidjevši da je Vule prestravljen, Katica se okrenu prema njemu i veoma ljubazno, prijateljskim tonom nastavi:
      čDa, shvatam te, Vule. Ne ljutim se na tebe zbog toga. Ali, ni ti se nemoj ljutiti na mene. Vjeruj mi, nijesam htjela da te uplašim. Zapravo, hoću da ti kažem nešto. Nešto veoma važno. Ono, što si odavno želio da znaš. Vule, ti si to zaslužio jer  si dobar i pošten čovjek. Osim toga, bio si mi iskren drug. Zato se i Bogu molim za tebe. Dokle god budem u ovome kanjonu, ti se nećeš vraćati kući bez ribe. Ne zaboravi, Vule, da su i tvoji i moji preci bili stari Kotorani, i dobre komšije. Bili su dobri ljudi i vrijedni ribari.Tvoji su, kao i ja, morali odozdo u ove vrleti da bježe.č
      Čuvši ovo, đed se skamenio od iznenađenja. Nikako mu nije bilo jasno kako je te podatke o njegovim precima Katica mogla da zna kada o tome nije nikad nikome pričao, a pogotovo ne Katici. Bilo je sve tačno kako je kazala. NJegovi su preci početkom devetnaestoga vijeka zbog pritiska od katoličenja morali da napuste priobalni dio Kotora. Da bi njihovi potomci sačuvali pravoslavnu vjeru napustili su cio taj kraj i otišli u brda, daleko od mora.Tadašnje katoličke vlasti more i njegovu obalu smatrale su svojim bogomdanim vlasništvom. Zato su otišli u Banjane da se bave stočarstvom, a potom u Pivu.
     čGospode, Gospode, pa ti zaista postojišč, poluglasno se đed čudio. Čudio se i Bogu i Katičinom duhu. Više ga od nje nimalo nije bilo strah.
      Iz šumarka vratio se na put. Bez trunke bojazni, krenuo je pravo prema Katici. Htjeo je da joj priđe sasvim blizu. Da se rukuje i pita sa njom kao sa nekim najrođenijim.  Međutim, ništa od toga. Čim joj je na nekoliko metara blizu prišao, nestala je kao para nad jakim plamenom.
       Đed se nije iznenadio tome.Činilo mu se da mu je u jednom trenutku sve postalo  jasno.
      Došao je kući mirno i pribrano kao da se, samo desetak minuta ranije, ništa posebno nije dogodilo.Tek je sjutri dan pričao o susretu sa Katicom. Pričao je to svima. Više ga nije sputavala strepnja da će neko sumnjati u istinitost njegove priče. Bila mu je daleko važnija potreba da kaže istinu o toj nesrećnoj djevojci koja je okončala svoj život, daleko od rodbine i od zavičaja.
      O njoj je govorio kao o svom dragom prijatelju. Bilo mu je žao što joj, dok je bila živa, ničim nije pomogao. Što nije učinio nešto kako bi lakše preživjela u toj pivskoj divokletiji.
      Sljedeće godine vidio ju je još tri puta. Te je susrete priželjkivao kao susrete sa bliskom rodbinom. Međutim, odjedanput je izgubio svaku vezu sa Katicom. Đed je živio još tridesetak godina nakon toga, ali Katicu više nikad nije sreo. Bezbroj puta, dok je prolazio pored njene pećine i groba u kome je sahranjena, zastajao bi i sa bolom u srcu molio se Bogu za njenu dušu. Bilo mu je žao što makar njen duh ne može da vidi. Da mu kaže neku tajnu.
     Nakon susreta sa njenim duhom, đed je postao po mnogo čemu drugačiji čovjek nego što je bio ranije. Ni sa kim nije htio da se svađa. Ni na koga nije htio da se ljuti. Svakome je sve praštao. Kada bi ga neko nečim uvrijedio, govorio bi:
      čČovjek je daleko od prave istine. Neka, sve je to za kratko, za vječnost se treba boriti. Svi smo mi od danas do sjutra. Svi ćemo biti i proći. Vrijeme prolazi i sve sa sobom odnosi, a čovjeka najbrže. Ništa na zemlji nije toliko vrijedno zbog čega bi ljudi trebali da se svađaju i da se ljute jedni na druge. Ovi mrginji su nadživljeli sve gazde i gospodare. Niko ih nije mogao odnijeti u grob. I nadživljeće još mnoge... i dobre i loše. Treba se Bogu moliti i sa NJim se družiti i prijateljiti.
       On sve najbolje zna i sa svim vlada.

                         VIĆOVA VILA

      Sve je to počelo prije osamdesetak godina kada je Vidoje Ćalasan, Vićo, kao dvadesetogodišnjak, na konju potjerao žito u vodenicu.Toga vedrog jesenjeg jutra, polazeći od kuće, nije ni slutio šta ga tamo čeka.Čitav dan proveo je meljući, ali nije uspio da sve završi do večeri. Zato je odlučio da zanoći u vodenici kako ne bi prekidao započeti posao.
      Te večeri mjesec još nije bio izašao a mrak se, gust kao tijesto, uvlačio u tjesnac kanjona Bijelog Potoka. Upravo je u tom tjesnacu bila smještena i ova mala, od brvana i dasaka skovana vodenica. Gusto i visoko žbunje, kojim su i potok i vodenica obrasli, još su više mrak činili i mračnijim i strašnijim. Pa ipak, naviknut na napore i nedaće svake vrste, Vićo se ni ovakvog mraka, a ni ničeg drugog što u mraku i sa mrakom stanuje, nije plašio.
      Neprestano i vrijedno je opsluživao mlin, kako to obično mlinari kažu, i nastavio da melje.U neko doba noći, pred umorom i snom malo je posustao. Sjeo je i naslonio leđa uz brvna u namjeri da kolikotoliko prokunja sjedeći. Vrlo kratko nakon toga, začu neke nerazumljive glasove u blizini vodenice. Prenuo se i oslušnuo. Opet je sve bilo mirno. Ništa se nije č ulo.
      Tek što  se ponovo naslonio i opustio, učini mu se da je mlin stao. Podiže se i sa upaljenom zubljicom luča pođe da vidi da li se vodenični kamen okreće. Ne vjerujući vlastitim očima, obazrivo ga pipnu prstima.
      čZašto stade, šta mu bi?č, čudeći se poče gunđati.
      U prvim momentima nije znao šta da radi. Od svega drugog u vodenici to se najređe dešava. Istrčao je da vidi da li dovoljno vode ide kroz stublinu. Pošto se uvjerio da je sve kako treba, vratio se u vodenicu. Mislio je da je kvar na donjem kolu, ali to po mraku nije mogao provjeriti. Zato odluči  da malo prilegne dok mjesec ogrije, pa da to po mjesečini vidi.
      Međutim, čim je legao na nekad ranije za to pripremljene daske, snažan i tup udarac u spoljašnu stranu brvana iz temelja je potresao vodenicu. Vićo se trgao i u istom trenu skočio na noge. Napregao je i oči i uši ne bi li štogod vidio ili čuo. Ali, nije bilo potrebe za takvim naprezanjem. Odmah nakon onog snažnog udara u brvna, kroz noć je odjeknuo prodoran i piskav jauk. Kao da je nekoj djevojčici neko nanio žestok bol. Ni sam ne znajući zašto, potrčao je vratima.Stao je ne znajući šta da radi.Tek što je rukom uhvatio kvaku, u namjeri da istrči da vidi šta se to dešava, ču se uspaničen ženski glas:
      čNe! Ne izlazi!č
       Vićo je, kao oparen, u mjestu stao. Dok mu je strah milio uz noge, nešto ga iznenada tresnu u lijevu lopaticu. Kao pred udarom sniježne lavine, posrnu. Poslednjim naporom jedva uspje da se rukama dočeka o brvna.Tako je izbjegao  možda i smrtonosni udarac glavom u rog, vrlo niskog krova vodenice.
      To je bio početak pravog haosa i meteža koji je uslijedio odmah nakon toga. Čuli su se udarci kojekakvim predmetima, urlici, vrisci, jauci... Trajalo je to nekoliko minuta i, neočekivano, kao što je i počelo, odjedanput je sve prestalo. Nastupio je potpuni tajac . Ništa nije čuo osim  vlastitog srca kako nemilice i svom snagom tuče. Drhtao je šćućuren uz brvna i čekao nastavak ponoćne drame. Nije mogao da vjeruje da su onakva tuča, zapomaganja i vriska mogli tako naglo da prestanu. Ipak, nastavka borbe nije bilo.
      Iako je zora sporo dolazila, kao da su je kornjače na leđima, iz neke daleke zemlje, nosile, ostao je budan sve do svitanja. A onda, kao da je on, umjesto žita, pod teškimm kamenom mlina mljeven, sav iznemogao i klonuo, krenuo je kući. Jedva je dopjezao, bez žita i bez brašna. Bez ičega, čak i bez konja. Odmah je, bez trunke snage u kostima, legao i nije se budio puna tri dana i tri noći.
                             U njegovu kuću bilo se sjatilo čitavo selo.  Komšije, rođaci, prijatelji... Tu su i danjivali i noćivali. U život mu se malo ko nadao. I ukućani su se svega pribojavali jer, Vićo je spavao snom iz koga ga niko nije mogao probuditi. Neki stariji ljudi hrabrili su ih govoreći kako to nije ništa, jer, čovjek ponekad može mjesecima da spava i da se nakon toga probudi kao da ništa nije bilo. Neki su čak i godine spominjali.  I, zaista. Na radost svih, četvrtog dana, rano ujutro, Vićo se, sasvim neočekivano, sam probudio. Probudio i ustao kao najzdraviji. Kao da je prije samo jednog sata legao. Selom se brzo pronio glas da se Vićo iz mrtvih vratio.
      Djeca su u njega gledala, kao da je s onog svijeta stigao. Kao da je oživjeli mrtvac među njih došao. Međutim, on je djelovao odmorno i čilo. Bio je svjestan svega šta mu se dogodilo i odmah je počeo da priča o tome. Time nikoga nije posebno iznenadio. Svi su i prije toga bili skoro potpuno sigurni da mu se nešto tako i dogodilo.
      Znali su to na osnovu ranijih iskustava. Neki se seljani nijesu ni vratili živi iz Vićove vodenice.
     No, svima je privukla posebnu pažnju djevojka koju je sanjao. Bila je to ista ona djevojka čiji je jauk i zapomaganja čuo u vodenici. U snu rekla mu je da je ona vila koja ga od rođenja zna i da joj je bio drag dječak. Da ga je jedva uz pomoć njenog najmlađeg brata odbranila.
      Uz to, sasvim mirno i prijateljski, pojasnila mu je:
      čDa nas dvoje nijesmo uspjeli u tome, ti bi sedamnaesti dan, od te noći, morao da umrešč.
      Vićo je nakon toga živio normalnim životom, kao i svi drugi njegovi seljani. Osjećao se jakim i potpuno zdravim.
      Ipak, i nije bilo uvijek baš tako. Ponekad se dešavalo nešto neobično. Vićo je katkad iznenada dobijao neku nadčovjčansku, xinovsku snagu. Tada je bio u stanju da podigne balvan koga šestorica prosječnih ljudi nijesu mogli s mjesta da pomaknu.
      Dešavalo se da čak i u toku razgovora zapadne u neku vrstu sna. Zaspivao je i sjedeći. U toku toga, da li sna ili nekog drugog njemu sličnog stanja, uvijek bi nešto pričao. Ponekad bi se čak i vrlo oštro sa nekim svađao. To bi ga držalo dva do tri minuta, nakon čega bi se sam vraćao u prethodno, normalno stanje. Zatim bi, izvinjavajući se, objašnjavao da je za časak morao da ode nekud. Kud, to nije htjeo da kaže. Ponekad bi rekao samo to da je morao da brani selo.  M eđutim, svojoj sestri jedanput se povjerio.  Rekao joj da se bije sa nekim ljudima koje su seljani smatrali da su čs vjetrovimač ili vještice. Potom bi ponovo nastavljao razgovor. Mirno i staloženo.Tačno tamo gdje je prethodno stao. Kao da se u međuvremenu ništa neobično nije desilo.
      Oko pet i po decenija kasnije, kada je Vićo bio skoro zaboravio na vodenicu, dogodilo se nešto što ga je iznenadilo i duboko uznemirilo.
      Bio je juli, doba godine kada su skoro svi seljani bili u katunu sa stokom. Vićo je čuvao ovce kao i neki drugi njegovi vršnjaci iz sela, koji zbog starosti nijesu mogli raditi neke teže poslove. Zbog bolje paše, toga jutra ovce je potjerao duboko u šumu prema Vučevu. Negdje oko podne, dok je sjedeći pripaljivao lulu, ovce su uspaničeno, pojurile prema njemu i sabile se na vrlo mali prostor. Hitro kao mladić, skočio je da vidi šta se dešava.
     čMora da je vuk ili medvjedč, poluglasno reče.
     čA                               možda je i nečije pašče natrčaloč, nastavi Vićo da naglas razmišlja, hrabreći i tješeći se, jer je podobro sumnjao u ono što je prethodno rekao. Brzo je pogledom preletio okolinu, ali ništa neobično nije vidio osim preplašenog stada i svoga psa koji je cviljeći dotrčao i počeo da se mota oko njega.
      čVidi žugare što se prepalač, glasno prekori psa i gurnu ga nogom.
      Ipak, to ga je iznenadilo jer znao je da pored sebe ima iskusnog i hrabarog šarplaninca. Vjernog druga i prekaljenog borca koji se više puta i sa vukovima borio. Zato je izbezumljeno na sve strane osmatrao. Bio je siguran da se nešto krupno i neobično dešava.
      Tog momenta na kamen, krupan i pri vrhu zaobljen kao da je isključivo za tu svrhu iznikao iz zemlje, doleće krilata djevojka. Od nje samo ga je jedan široki smrekov žbun odvajao. Svijajući svoja velika krila oko sebe, uporno ga je gledala. Niti se osmjehivala niti mu je šta govorila. Tek nakon što je tiho, skoro nečujno sjela, skinula je pogled sa Vića i zagledala se nekud preko vrhova okolnih omorika. Nekud, i od neba dalje, kako se njemu učinilo.
     Posle prvog zaprepašćenja malo se pribrao. Pokušao je da bolje osmotri svoju gošću. Što od krila a što od žbuna nije mogao da dobro vidi njeno tijelo. Pa ipak, znajući da su ovakvi susreti velika rjekost, ono što je vidio htio je da dobro zapamti. Bila je visoka oko sto šezdeset centimetara. Imala je kao sunce svijetloplavu pravu i do pojasa dugu kosu. Lice lijepo, kakvo nikad nije vidio.
      U jednom momentu osjetio se srećnim što ima priliku da neposredno gleda vilu ljepoticu. Ona malopređašnja, u strah uvijena, zbunjenost bila ga je potpuno prošla. Pomislio je: zar se treba bojati ovako krhkog i bezazlenog stvora.
      Vila je gledala čas njega, čas ovce, ali je često pogledivala i nekud prema nebu. Vićo je imao osjećaj da ona nekog očekuje. Nekog odozgo, s neba.
      Netremice je gledao u nju očekujući sudar s njenim pogledom. Želio  je da razgovora sa njom. Da je pita ko je, odakle je, i mnogo još toga. Ali, ona je zagledana u daljinu mirno sjedela. Izgledalo je da je on višene zanima.
     Nakon kraćeg vremena Vićo odluči da skrene pažnju na sebe. Polako krenu prema njoj. Vila se naglo okrenu i prosto ga udari svojim, kao plamen sjajnim pogledom. Zagleda se u njegove oči kao da je u njima htjela da otkrija Vićove stvarne namjere, a onda brzo usta.
       On zastade. Pomisli da ju je uplašio i taman kada je htio da se povuče korakdva unazad, da bi vila shvatila da joj ne želi ništa loše, Vićo nešto primijeti. Nešto od čega mu je u istom trenu dah u grlu stao.
      Na sredini njenog čela primijeti jedan krupan crni madež.
       čPa da. Ona mi je rekla da me je sa svojim mlađim bratom spasila...č, prisjeti se Vićo prepoznavši svoju vilu.
       čPa ti si moja spasiteljica!č, naglo mu se otelo iz usta.
      Ispruženih ruku pođe prema njoj u namjeri da joj za sve iskreno zahvali. Da je kao nekog najrođenijeg toplo zagrli. Bio je presrećan što ju je, konačno, na javlje vidio.
       Međutim, vila u tom momentu poskoči i razmahavši se  velikim srebrnastosivim krilima, odletje iznad šume. Visoko, u nedogled. Brzo ju je izgubio iz vida.
      Bilo mu je žao što se to predivno stvorenje tako malo zadržalo pored njega.
      Sljedećih dana Vićo je sa oduševljenjem svakome pričao da je vidio svoju dobru vilu. Da je dolazila i sjedela pored njega.
      Niko se tome nije puno čudio. Svi su mu vjerovali jer se i ranije govorilo da je Vićo čsa vilamač. NJegovi prijatelji, Tripko i Mušo, često su se šalili na račun njegovog druženja sa vilom. Ponekad čak i sa oskudnom pristojnosti.
      Uoči dana Velike Gospojine, u snu mu se ponovo javila vila. Izgledala je isto kao tridesetak dana ranije kada ju je vidio na javi. Rekla mu je da je dolazila da ga isproba. Da vidi koliko može u njega imati povjerenja.Trebalo je da preko nje stupi u kontakt sa bićima mnogo savršenijim i od nje. Namjeravala je da mu kaže neke važne tajne. Umjesto toga, ponio se neprikladno. Umjesto povjerenja, stekao je potuno nepovjerenje. Umjesto blagolova, na sebe je navukao grijeh, zbog koga mora da umre. Rekla mu je da se o bićima kojima i ona pripada ne može pričati na način na koji je on pričao o njoj.
      I  bilo je tako. Dok su ujutro, na Dan Sv. Gospojine, ukućani ustali i obukli se svečanije nego obično, Vićo je i dalje ostao u krevetu. Činilo mu se da je sva snaga iscurila iz njega kao voda iz šupljeg bureta. Danima nije ustajao.Uznemirena porodica je na sve načine pokušavala da mu pomogne. Pomoć su tražili i kod gatara i kod ljekara, ali uzaludno. Lijeka mu nigdje nijesu nalazili. Iz dana u dan, Vićo je sve više kopnio. Brzo je nestajao  kao da su mu neke sile neprestano život pile.
       Dok je još mogao, kakotako, da govori, sinu je rekao:
      čNeđo, ima Boga, ali znaj da ima i đavola. Zato, uvijek moraš da budeš obazriv prema svemu. Ne samo prema onom što na javlju srećeš već i prema onom što sanjaš.Čovjek nikada ne može da zna koga sreće. Koga gleda niti sa kim priča. Sa čijim slugama ima posla. Zato se samo u Boga uzdaj i NJemu se neprestano moli. Ako sa čovjekom ne vladaju Božji anđeli, gotov je. Niti mu ima spasa niti lijeka. Ali, sine, strogo vodi računa da se ni od što u životu ne ogriješiš. Da svoju dušu ne uprljaš. Kome se to desi, anđeli pobjegnu od njega. Čim čovjek ostane bez anđela Gospodnjih, demoni mu mu istog trena dolete. Bog ih ubio. Đavo je krvnik ljudski. Na svakom koraku vreba čovjeka kao što gladni kurjak vreba jagnje da ga zakolje.
      I ovo dobro upamti: Nikad nikom ništa ne pričaj o onome što sanjaš. Ni ružno ni lijepo. San je tajna ljudskog duha. To je njegov dodir sa višim silama. Izuzetak je ako ti se u snu naredi da nešta kažeš nekome.
      Kako čovjek može da zna sa kojim silama se susreće kada ih u budnom stanju ni osjetiti ne može? Kako može znati od kojih sila je njegov san?
      Isto tako, ako se tebi prijavi neka utvara, ili ako slušaš priču o utvarama, nikad nemoj nagađati šta bi to moglo da bude. Nemoj, jer možeš da pogriješiš. A  ,   šta to znači? Z nači to da iz neznanja možeš hvaliti đavola ili kuditi Boga. A šta je to drugo nego strašan grijeh, a za svaki se grijeh polaže račun.
      Evo, zar ti ja nijesam živo svjedočanstvo toga.Đavo me nadari te svašta blebetah o onoj vili što je vidjeh ljetos. I evo, vidiš šta me snađe. Do skoro sam bio zdrav kao dren. Cijelo ljeto sam po vazdan mogao da trčim i da radim. Nikad se ni nakašljao nijesam. A vidi sad ovo. Ni do te stolice ne mogu da dobauljam. Došlo doba da pred Bogom za sve dam odgovor. To niko ne može zaobići.č
      Nakon nedeljak dana, taj krepki i dobroćudni starac, ugasio se kao dogorjela svijeća.Umro je tačno u ono doba godine u kome se sa vilom prvi put susreo u vodenici.
 

                 VILA SA PREPELIČJA

      U maju mjesecu skoro svi seljani iz Mratinja  sa stokom izdižu na susjedne planine. N eđo, Panto Ćalasan, izdiže na Prepeličje, planinu kao klin ukliještenu između Vučeva i Mratinjskog Brda.
      Tako, sredinom maja, porani on da na konju pretjera dio prtljaga iz sela u katun. Pri samom praskozorju već je bio blizu vrha strmca uz koga se put penjao prema planini. Pogledao je na sat i vidio da je dosta brzo stigao do počivališta koje je smatrano polovinom puta do katuna. Na njemu se obično počivalo, uživajući u divnom pogledu na selo i okolne planine.
      U tom času na put se sa obližnje stijene skotrlja kamenčić. Neđo pogleda prema gore, ali ništa neobično nije primijetio. Nastavio je da ide ispunjen nekom posebnom radošću i vedrinom duše. Osjećao se ugodno i prijatno jer je i to jutro, kao i mnoga druga jutra u tome kraju, odisalo svježinom i tišinom. Međutim, odmah nakon toga, na putu stotinak metara ispred sebe, ugleda žensku siluetu. Približavala mu se vrlo brzim i sitnim koracima. Napregao je oči da je dobro osmotri. U prvi mah pomisli da to neka žena iz katuna ide u selo. Držeći konja za oglav usporio je hod u namjeri da stane i da porazgovara sa njom. Mislio je da bi mu prijalo malo ćaskanje sa nekim jer mu je već bilo dosadilo da toliko dugo idući sam stalno ćuti. Tokom cijelog puta nigdje nikoga nije ni vidio a kamoli sreo.
      U tim trenucima ona je već došla na desetak koraka ispred Neđa. Naglo  je stala. Izgledalo je da ga je tek tada primijetila. Hitrim pokretima počela je da se osvrće oko sebe.Tražila je mjesto na koje bi se  sklonila s puta da je ne bi zkačio konj sa tovarom.
      čNe boj se jadna, konj je miran. Neće on tebi ništa, a ni ja, pogotovoč, našali se Neđo.
      Tada ju je sasvim dobro vidio i shvatio da je ne poznaje. Da je prvi put očima gleda.Unatoč tome, njena ljepota i privlačnst skoro mu je potpuno pomutila svijest. Bio je siguran da ni na slici nikad ranije nije vidio tako lijepu djevojku. Sjaj njenih plavih očiju kao i uvojci guste smeđe kose, prosuti po ramenima, činili su je još anđeoskijom.
      Iako zaista zbunjen, Neđo se brzo snašao:
      čA čija ti bi, djevojko?č
      Upitao ju je u namjeri da sazna otkud u cik zore, u stijenama pivske nedođije, djevojka tako neobične ljepote. Nije mu bilo teško da zaključi da nije iz toga kraja. Da je surovi način života, kakav je u Pivi, nespojiv sa ljepotom bića koje je sreo. Djevojka je cijelo to vrijeme ćutala i gledala ga. Odavala je utisak da mu svaku pomisao iz očiju čita. Da ga sve razumije što joj govori, ali da ne želi nikakav razgovor sa njim. U jednom trenutku okrenula se prema stijeni uz koju je stajala i sa lakoćom pripentrala se malo uz nju. To je Neđo protumačio da mu ta lijepa djevojka dava znak da prođe a nju da poštedi od svakog razgovora. Zato je, uz malu ljutnju, lagano poveo konja naprijed. Kada je bi tik naspram nje, zastao je i sa osmjehom joj dobacio:
      čVala djevojko, ne znam ni ko si ni što si, ali znam da si najljepša na svijetu. Da od tebe nigdje nema ljepšeg stvora.
      Prošao je mimo nju sa olakšanjem što joj je to kazao. Što joj je u oči skresao sve ono što je mislio.
      Samo nekoliko koraka nakon toga okrenuo se. Nije mogao odoljeti želji da je još jedanput pogleda. Radost mu je srce ozarila kada je vidio da ona još stoji na istom onom mjestu u stijeni. Kao da je čekala njegov osvrt. Netremice ga je gledala. U trenutku kada je pomislio da mu neće ništa reći, uz osmjeh, čiju toplinu i dandanas pamti, tiho mu je  došaptala:
     čNeđo, i ti si lijep momak. Nemoj da se ljutiš na mene. Sretaćemo se mi!č
      Zatim je veoma spretno skročila na put i sitnim koračićima odleputala niz strmac. Neđo je gledao za njom, kao za slatkim sankom, iako mu je odmah, iza prve okuke, izašla iz vidokruga. Grudi su mu umjesto vazduhom bile beskrajnom srećom ispunjene.Činilo mu se da susret sa ovom predivnom djevojkom nikad neće zaboraviti.
      čPa ona mi čak i ime zna...č, prisjeti se Neđo i zaključi da to, ipak, puno znači.
      čMoram je ponovo vidjeti. Naći ću ja nju... Ne može mi umaći.č
       Tvrdo odluči, iako pojma nije imao gdje bi je tražio.
      Jedva se pribrao i sjetio da mora da krene. Konj je već bio odmakao pedesetak koraka. Pristigao ga je tek pri izlazu na brdo. U tom momentu iz golemog razmišljanja prenu ga glas njegovog komšije i prijatelja Milovana:
      čPa dobro, Neđo, pobogu brate, gdje se to zabavi toliko? Već te pola sata čekam a ti nikad pa nikad sa one okuke da kreneš. Hajdemo, ako nećeš da odmaraš.č
       Neđo ga nije ni slušao šta mu priča. Bio je prepun nadzemaljskih osjećanja i utisaka od malopređašnjeg susreta. Najedanput se dosjeti:
      čA je li, znaš li ti koja ono bi djevojka što maloprije prođe ovuda!č
      čKoja djevojka? Bog s tobom, Neđo. Šta ti je?č
      čMa ne pravi se lud! Koja!? Pa ova plavooka što sad prođe naniže.č
       Dočeka ga Neđo skoro ljutito kako bi Milovan shvatio da mu nimalo nije do šale.
      čNe može biti da je nijesi sreo!? Pa nijeste se mogli mimoići! Nema stotinu puteva ovuda nego ovaj jedan jedini...č, zagalami Neđo misleći da se Milovan zavitlava.
      čNe, u djecu ti se kunem. Rekao bih ti da jesam. Pa zašto bih ti krio. A gdje si je ti sreo?č
       Poče se Milovan pravdati pošto vidje da se on naljuti.
       Sada tek Neđu ne bi ništa jasno. Bio je siguran da Milovan govori istinu. Ali, bio je  siguran i u to  da je djevojku zaista sreo? Da ju je vidio svojim očima. Da je sa njom razgovarao...
      Poduže su ćutke jedan za drugim išli prema katunu. Neđo je bio obuzet burnim razmišljanjima. Nikako nije mogao, možda zato što to nije ni želio, da shvati da ona ljepotica nije bila stvarna. Da je bila neka utvara. Možda i nečastivi pretvoren u nju. Toga se i pribojavao jer je od starih ljudi već ranije slušao da se u tim stijenama i to događalo.
       čNe mogu da vjerujem, onakva djevojka pa, utvarač, čudio se Neđo.
      Odmah nakon toga prisjeti se:
      čA možda je ono neka vila, ko zna...?č
      Ni Milovanu nije bila ništa jasnija slika prethodnog zbivanja. Zato se nije usuđivao da bilo što prvi kaže.
     Tričetiri mjeseca kasnije, ode Neđo Pivskom manastiru na vašar. Bješe to dan Male Gospojine kada se iz tridesetak pivskih sela skupljaše narod. I malo i veliko, i mlado i staro. Tada se mladi upoznavahu, ali i ženjahu. Neđo bješe već odavno stasao za ženidbu i tražaše zgodnu priliku. Sasvim slučajno, toga dana upozna Zorku Blečić. Lijepu, smeđu plavooku djevojku. Za divno čudo, odmah ju je i isprosio i doveo kući.
      Brzo se selom proču da se Neđo oženio. Svi se čuđahu kako se to desilo tako brzo i iznenada.
      Međutim, samo je on  znao odgovor na to.
 

                         DIVLJI ČOVJEK

       Mratinjski brijeg je predio u kome se vrlo često događaju neobične stvari i pojavljuju čudna bića. Prorok Janjićije Radojičić, jednom prilikom vidjevši ga, prekrstio se i rekao:
      čLJudi, ovaj brijeg nikad nije sam. Molite se Bogu i čuvajte se. č
      Međutim, mještani Mratinja, Babića i okolnih sela bili su primorani da budu u neposrednoj vezi sa brijegom. NJegove vrleti, na kojima ni snijeg ne može da stoji, služile su zimi kao pašnjak kozama. Jedino su one, na svakom vremenu, mogle da uđu u te, skoro kao zid okomite, strane i da sebi nađu hranu.Čobani su pored svojih stada po cijelu zimu u njemu zimovali. Noćivali su u pećinama posebno pripremljenim za tu svrhu. Jedan od njih bio je i Božo Radović iz Babića. Suvonjav čovjek, ali veoma izdržljiv i u svakom poslu snalažljiv i vješt.
      Tako, Božo jednog zimskog i veoma mrazovitog predvečerja, nakon što je obišao koze, sav promrzao i snježav, pođe u svoju pećinu da se malo ogrije i da dometne drva na vatru. Tek što je krenuo, primijeti čudne tragove u snijegu. Bili su to otisci ljudskih bosih stopala samo malo širih u predjelu prstiju. Bi mu to čudno.
      čKo bi po snijegu i na ovome mrazu išao bos?č, pomisli Božo u sebi, pa prikradajući se što je mogao tiše pođe tim  tragom. Nakon kraćeg vremena shvati da trag vodi u njegovu pećinu. Pomišljao je da je to mogao biti neko od njegovih ukućana. Možda otac, došao da ga posjeti, pa usput hoće da se malo našali sa njim. Zato, vrlo obazrivo i tiho priđe ulazu i poviri unutra.
      Na veliko iznenađenje, pored vatre ugleda sasvim drugačijeg gosta. Nekakvo krupno biće ljudskog oblika, ali nije bilo čovjek. Sjedelo je i grijalo se uz vatru. Bilo je svuda obraslo braonkastomrkom dlakom. Svuda osim po dlanovima i čelu. Odmah je primijetio da je veoma snažne građe. Posebno mu je pažnju privukao izrazito razvijen rameni pojas i mišićave ruke kakve nikad prije nije vidio.To ga je uplašilo iako je bio jedan od najjačih momaka u selu.
       U tom trenutku se nehotično zagrcnuo vlastitom pljuvačkom. Iznenada je počeo da iz sve snage kašlje. Kašljao je Božo tako jako da je svoga gosta, iako onako silnog, nasmrt uplašio. Neznanac je naglo skočio i, što je brže mogao, potrčao prema izlazu. Istrčao je zadivljujućom spretnošću i hitrinom. Boža je, srećom, promašio, mada za dlaku. Da ga je zakačio prošao bi kao i sa topvskim đuletom. Brzo se, potom, izgubio među okolnim  stijenama.
      Sav izbezumljen, ostao je Božo kao da su mu noge bile srasle sa pločom na kojoj je stajao. Dugo potom, gledao je u pravcu u kome je njegov gost otrčao. Nije mogao da shvati da postoji živi stvor koji bez krila onakvim vrletima može da juri. Ušao je u pećinu i sjeo na daske pored vatre od kojih je bio skovao sebi ležaj sličan otomanu. Ispod uzglavlja, skoro instinktivno, izvuče bocu jake šljivovice koju je držao za čne daj Božeč. Pošto je iz nje potegao dobar gutljaj malo se pribrao. U jednom momentu bi mu žao što nije išao za svojim gostom, da makar vidi kud je otišao. Zato usta i izađe pred pećinu. Htjeo je da bolje pogleda tragove. Gledao ih je, pipao, mjerio...
       čZaista je bio bosč, tiho u sebi reče.
       čI preveliki, brate, vidi mu ove nožurine. Ni kod pokojnog Mićka nijesu bile veće, Bog da mu dušu prosti.č
      Čudio se Božo stopama svoga gosta a potom, ispravi se i pođe malo onim tragom. Tek što je došao do prve stijene koja se, bočno od njegove pećine, kao xin dizala prema nebu, morao je da odustane od svog izviđanja. Trag gosta išao je preko nje veoma uskim i strmim pasom. Već se smrkavalo i Božo se vrati u pećinu.
      Svu noć je razmišljao o čudnom posjetiocu. O njegovoj spretnosti i snazi, o hitrini i sposobnosti da preživi u tom surovom brijegu. U toj hladnoj i mračnoj noći, sam u divljini mratinjskog brijega, počeo je da smišlja plan kako bi nešto više saznao o njemu. S nestrpljenjem je dočekao prve znake svitanja. Odmah se digao i sa gornje strane zaobišao stijenu preko koje je neznanac pobjegao. Na njenoj drugoj strani ponovo je pronašao njegov trag. Slijedio ga je.
      Nakon izvjesnog vremena, iznenada se našao  pred ulazom u veoma usku pećinicu za koju ranije nije znao. Tu se trag gubio. Na ulazu je bilo nanešeno puno suvog granja tako da je u pećini bio skoro mrak.Uzaludno je Božo povirivao, sem prvih nekoliko metara ništa više unutra nije mogao da vidi. Odmah je shvatio da to čudno biće tu živi i da je njegov prvi komšija.
     čPa ja sam na njegov kućni prag udario, žalosna mi majkač, primijeti Božo i bržebolje krenu nazad. Bio je zabrinut što brijeg mora dijeliti sa ko sve zna kakvim stanarima.
     Božo je sve do početka proljeća ostao u svojoj pećini. Svakodnevno je očekivao ponovnu posjetu svoga komšije, ali se on  više nije pojavljivao.

                                  DODATAK

                                                              NALIČJE ZEMLJE

      Spoznajom nekih tajni koje zemlja krije u sebi i na sebi, čovjek spoznaje dojučerašnje zablude na temelju kojih je gradio kulu svoga znanja i zrelosti. Tako su mnoge hipoteze postale naučne istine, dok su dokazane tvrdnje preko noći postale nevažeće.
      Uokviru takvih mehanizama, naučnih i kvazinaučnih poimanja života, mogli bismo da shvatimo realnom činjenicu da ovo lice zemlje koje danas poznajemo, ne mora da bude jedina sredina u kojoj sva zemaljska bića mogu da žive. Sjetimo se podzemnih jezera u Sibiru. Jezera u čijim su vodama nađeni neki oblici životinjskog svijeta i pored toga što u njima postoje visoke koncentracije sumpora i nekih njegovih jedinjenja, koja su smrtonosna za sva do tada poznata bića.
      Zbog toga ne možemo biti sigurni da u podzemnim jezerima, čije su vode čiste i pitke čak i za čovjeka, ne žive neka bića složenije građe od onih što su otkrivena u sumpornim jezerima Sibira. I ne samo podzemnim. Poznate su čak i površinske vode koje u sebi čuvaju veoma tajanstvene stanare. Stanare koji su nam i dandanas potpuno nepoznati.
 
      U utrobi amazonske xungle postoji, takozvano, Đavolje jezero. Po jednoj legendi, u njegovim vodama je skriven grad Manao čije su ulice i dvorci od suvoga zlata napravljeni kao i masivni stubovi na kojima je grad podignut. Međutim, zabrinjava ono što nije legenda već stvarnost. Na njegovim obalama su na nerazjašnjen način i bez ikakvog traga, nestajali članovi brojnih naučnih ekspedicija i avanturista. Odgovornost za njihov nestanak pripisivana je nepoznatim stanovnicima jezera.
      Takođe u Sjevernom Velsu postoji jezero Bala,  u kome je njegov čuvar Dafid Boven, prije dvadesetak godina, vidio biće sive boje dužine oko tri metra sa dugačkim vratom i malom glavom. Bilo je dosta slično čuvenoj Nesi iz Loh Nesa. Biće je dobilo naziv Tegi po lokalnom imenu toga jezera. Kasnije su ga i neki ribari gledali. NJihov opis se podudarao sa opisom koga je prethodno dao Dafid Boven.
      Slično biće, nazvano Morag, viđeno je i u vodama Loh Morara, najdubljeg slatkovodnog jezera u Velikoj Britaniji. O njegovom postojanju svojom izjavom u čTajmsuč svjedoči i DŽon Houp, bivši član britanskog parlamenta.
       I na drugom kraju planete, Japanci su snimili tajanstveno stvorenje u vodama jezera Dakataua koje se nalazi na ostrvu Nova Britanija, sjeveroistočno od Papua Nove Gvineje. Nazvali su ga Migo i slično je mosasauru, xinovskom morskom gušteru koji je, kako se smatralo, izumro prije šesdeset četiri miliona godina. Migo je bio dug desetak metara, ali i pored toga, veoma pokretan.
       Mnogo je još drugih jezera u kojima su viđena čudovišna bića a o kojima nauka skoro ništa određenije ne zna.
      Navešću samo neka: Manbu na Tibetu, Narsilik i Umanak na Grenlandu, Taupo na Novom Zelandu, Zegžinski u Poljskoj, Santa Lucija i Natal u Južnoj Americi, Katemako u Meksiku, Ikeda u Japanu i Kjejr u Sibiru.
      Ni vode mora i okeana nijesu bez tajanstvenih bića. Godine 1878. na NJufaundlendu ubijena je xinovska sipa dugačka sedamnaest metara. Imala je oči čiji je prečnik iznosio punih četrdeset šest centimetara. Pipci su joj bili dugi jedanaest metara. U blizini istog mjesta, godine 1896. nađeni su ostaci hobotnice, dugačke sedam a široke pet i po metara.
      U njujorškom listu čHerald tribjunč postojao je izvještaj da je A. E. Ričards, prvi oficir broda čSanta Lucijač u blizini obale Zapadne Kanade, dvadeset prvog oktobra 1933. godine u vodi vidio neman dugačku oko dvadeset sedam metara. Oči su joj bile ogromne, crvene i zelene boje. NJušku je imala sličnu njušci krave. Isto ili slično čudovište gledali su i drugi pomorci ploveći tim vodama na domak obala Britanske Kolumbije.
      Takođe postoje izvještaji očevidaca da su u avgustu 1917. godine, u blizini Glostera u Masačusetsu vidjeli morsku neman neuobičajenih dimenzija. Jedna ekipa biologa zabilježila je sličan dogođaj i u Brazilu u blizini mjesta Paraiba. Čudovište je na vratu dugom oko dva i po metra imalo glavu sličnu kornjačinoj, samo neuporedivo veću.
      Međutim, u novije vrijeme, posebnu pažnju privlače čudna bića čovjekolikog oblika ulovljena u vodama Karipskog mora.
     Ni vode nekih rijeka nijesu pošteđene prisustva raznih čudnih bića.Čudnih samo zato što čovjek nije prethodno znao da postoje, odnosno, za neke od njih mislio je da su već odavno iščezla, izumrla. Zbog toga ga svojom pojavom iščuđuju i iznenađuju. Najčešće se takva bića primjećuju u rijekama Hokesberi u Novom Južnom Velsu, Vajt u Kanadi, Misisipi, Misuri i Karmel u Americi, Doubs u Švajcarskoj, ali i u još mnogim drugim manje poznatim.
     Nedavno su i stanovnici koji žive uz rijeku Po u Italiji, primijetili nepoznato čovjekoliko biće. Smatra se da je teško oko 250 kilograma a visoko oko dva metra. Obraslo je dugom mrkobraunkastom dlakom i vrlo je plašljivo. Što je još čudnije, ispitivanjem tragova, za koje se ne zna tačno da li pripadaju njemu, utvrđeno je da su radioaktivni. Međutim, kako saopštava profesor Di DŽenaro, koji aktivno ispituje ta čudna bića u dolini rijeke Po, kaže da ti tragovi često mijenjaju oblik. Da su ponekad u obliku ljudskih stopala dužine i do četrdeset centimetara, a ponekad su daleko manji sa jasno naznačena samo četiri prsta. Postoje očevici koji su vidjeli kako iz vode te rijeke izlazi ogromni reptil u uspravljenom položaju.
      Nije sasvim sigurno da sva ta bića stalno borave u tim rijekama, odnosno jezerima. Pretpostavlja se da neka od njih u ove rijeke dospijevaju iz svojih ušća ili pak nekim podzemnim vodenim prolazima iz drugih, površinskih a možda čak i iz podzemnih voda  jezera ili rijeka. Ne isključuje se mogućnost da ta bića mogu da žive i na kopnu, tako da u vodu ulaze samo u određenim vremenskim periodima, dok sebi love hranu i u sličnim prilikama.
      Da vode u sebi skrivaju zaista tajanstvena bića nepoznatih sposobnosti i moći, govore i mnogobrojna misteriozna događanja u predjelu, već dosta čuvenog, Bermudskog trougla. O njima je na raznim mjestima dosta pisano. Pisano je o nestancima aviona, ljudi, podmornica, brodova... O bezuspješnim potragama za njima, ali nikad o njihovom pronalaženju ili o razjašnjenju tih misterija. Objašnjenja su uvijek bila zaklonjena debelim velom tajni.
      Tako je još uvijek nepoznat uzrok nestanka i cijele eskadrile američkih vojnih aviona koji su letjeli iznad voda Bermudskog trougla, iako je od tada prošlo više od pola vijeka.
      Kada bi ovaj slučaj bio usamljen, onda ne bi predstavljao razlog zbog koga bi čovjek morao sa tolikom zabrinutošću da posmatra tu pojavu. Sličnih događanja je bilo zaista puno. Navešću samo neka od njih.
      Slučaj sa atomskom podmornicom čNorfolkč koja je pripadala Ratnoj mornarici Sjedinjenih Država. Dvadeset sedmog maja 1968. godine, u luci Norfolk, bio se skupio veliki broj civila da zajedno sa vojnim predstavnicima dočekaju svoje mornare. Samo nekoliko dana ranije, iz predjela Azurskih ostrva, sa podmornice su bili obaviješteni da će toga dana uploviti u pomenutu luku. Međutim, uzalud su čekali. Podmornica se nije pojavljivala a ni veza sa njom nije mogla da se uspostavi. Mislili su da se desio neki kvar na njoj te je uzletjelo stotine aviona i zaplovilo mnoštvo brodova da je pronađu. Danima i mjesecima su detaljno pretraživali vode tog i okolnog područja, ali uzalud. Podmornica ni do danas nije pronađena niti je pronađen bilo kakav trag njenog tajanstvenog nestanka iako je to pokušavano najsavremenijom opremom i aparatima veoma visokih performansi za takvu vrstu djelatnosti. Podmornica je na posve misteriozan način zauvijek nestala i to sa kompletnim naoružanjem i posadom.
      U junu sljedeće godine, u istom području Bermudskog trougla nestao je jedan američki brod srednje veličine. Sasvim slučajno pronašao ga je britanski teretnjak, ali brod je bio bez ijednog člana posade. Brod, iako neoštećen i u plovnom stanju, bio je napušten. Odmah je obaviješten vlasnik pronađenog broda, ali on ništa nije znao o uzroku nestanka njegove posade. Ni jedan njen član nikad nije pronađen.
      Samo pet dana kasnije, u tom predjelu je zauvijek i bez ikakvog traga nestala kompletna posada sa jednog većeg čamca.
      Sjutri dan nakon pronalaženja toga napuštenog čamca, britanski tanker čHelisomač u blizini Bermudskih ostrva pronašao je lađu dugu 110 metara, takođe bez ijednog člana posade. Svi su bez traga zauvijek nestali.
      Tri dana nakon toga, skoro na istom mjestu, nestala je i posada još jednog većeg čamca.
      Na sličan način se izgubio i teretnjak čMilton latridesč.Tačno sedmog aprila 1970. na putu iz NJu Orleansa prema Kejptaunu izgubio se sa kompletnim teretom i posadom. Nikad nikakv trag njegovog nestanka nije pronađen.
      I teretnjak čAnitač, sa dvadeset hiljada tona tereta i trideset dva člana posade, u martu 1973. iščezao je bez ikakvog traga.
      Ovo su samo neki primjeri od brojnih misterioznih iščeznuća koja su se događala u vodama i nad vodama Bermudskog trougla. O njima su u udarnim terminima izvještavali skoro svi američki javni mediji i pisali mnogi listovi na svojim prvim stranicama.
      Međutim, Bermudski trougao nije jedino područje na kome se događaju čuda nepoznatih uzroka. Skoro da nema mjesta na ovoj planeti a da se u njemu bar nekad nije dogodilo nešto što nauka ne može da razjasni. Zbog čega je to tako  možda i zbog toga što današnji čovjek ne želi da ozbiljnije prihvati mogućnost da ovu zemlju ne naseljava samo svijet koji on poznaje.

              SVIJET U UTROBI ZEMLJE
      Dilema da li postoji život u utrobi zemlje, stara je koliko i čovječanstvo. Još starim narodima bile su poznate brojne legende o bićima koja povremeno izlaze iz zemlje i na razne načine kontaktiraju sa ljudima na zemlji. Međutim, legende su samo legende i vjerovanje zasnovano isključivo na njima ne bi bilo toliko značajno kada nezavisno od njih ne bi imalo i druge, čvršće osnove. Naime, čovjek danas raspolaže mnogim vjerodostijnijim argumentima na osnovu kojih može vrlo pouzdano smatrati da spoljašnja strana zemljine kore nije jedina, a ni najpodobnija, sredina za život. Zbog toga postoji mišljenje, da je zemljina unutrašnjost daleko povoljnija za to negoli njena površina. U kontekstu sa ovim, sjetimo se šta je u svom dnevniku zapisao američki admiral Ričard Berd:
       Kada je devetnaestog februara 1947. godine pokušao da avionom preleti sjeverni pol iznenada se našao iznad područja koje nije bilo ubilježeno u njegovoj karti. Svi su mu instrumenti odjednom otkazali. Preko radija je čuo naredbu da se prizemlji. Kada je to učinio prišli su mu neki visoki plavokosi ljudi i poveli ga njihovom starješini.
      Berdov razgovor sa njim bio je krajnje ljubazan, iskren i iznad svega vrlo očaravajući, kao i sve okolo što je mogao da vidi. Sagovornik mu je kazao da se nalazi u carsvu Ariani u utrobi zemlje. Da su stanovnici toga carstva daleko savršeniji od stanovnika spoljašnjeg lica zemlje. Uz to mu je pokazao mapu svoga carstva. Na osnovu nje i crteža koje mu je ljubazni domaćin pravio, admiral je shvatio da zemlja nije kompaktna kugla sa užarenim jezgrom velike mase, već je potpuno šuplja kao lopta. Da je ispod zemljine kore prazan prostor. Prazan, uslovno rečeno jer je ispunjen unutrašnjom atmosferom u čijem centru se nalazi jedno malo sunce velike gustine a koje faktički predstavlja jezgro ove planete. Ono isijava za taj unutrašnji svijet optimalnu svjetlost i toplotu. Dakle, to unutrašnje sunce predstavlja centar zemljine lopte. Tako su uvijek svi djelovi carstva Ariani skoro podjednako udaljeni od svoga sunca. Zato u svim njenim djelovima neprestano traje jedno divno i neprolazno proljeće, Jedna divna i topla neprolazna zora.
      Osim toga, kazao mu je da je prečnik toga sunca oko 600 milja, a udaljenost unutrašnjeg lica zemlje od njega oko 2.900 milja. Na mapi je primijetio njihova mora, kopna, ravnice i planine. Uz to, Ričard nije zaboravio da upita kako je on svojim avionom dospio u utrobu zemlje, kakve su komunikacije između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta? NJegov domaćin mu je crtežima objasnio da je zemljina kora debela oko 800 milja i da je centar gravitacije u centru zemljine kore. (Ne u jezgru zemljine lopte, kako naša nauka objašnjava porijeklo sile gravitacije) Na taj način je gravitacija na njenoj spoljašnjoj i unutrtašnjoj strani svuda jednaka.
      Kazao mu je i to da kroz zemljinu koru postoji veliki broj prolaza, odnosno, komunikacija sa spoljašnjim svijetom. Ne samo kroz kopnene već i kroz morske oblasti. Na taj način unutrašnja mora komuniciraju sa spoljašnjim. Tako kada je na spoljašnjim morima plima na unutrašnjim je osjeka i obratno. Pa i pored njih, najvažniji i najveći prolazi iz unutrašnjeg u spoljašnji svijet su na polovima. Na tim mjestima zemljina kora pravi jedan veliki prstenasti otvor prečnika oko 1400 milja. Kroz te otvore njihove letilice najčešće izlijeću i odlaze u svemir. Međutim, ponekad to čine i kroz vodene prolaze. Zbog toga i dandanas pomorci ponekad vide kako neka nepoznata tijela slijeću u mora ili izlijeću iz njih. Vide neku čudnu svjetlost nepoznatog porijekla kako sija iz mračnih vodenih dubina.Ti otvori na polovima su skoro uvijek zaklonjeni gustom maglom i oblacima, mada neki naučnici pokušavaju da polarnu svjetlost dovedu u vezu sa svjetlošću koja kroz te otvore dospijeva iz utrobe zemlje. Nakon izvjesnog vremena Ričarda su ljubazni domaćini vratili njegovom avionu i pomogli mu da izađe na spoljašnju stranu zemljine kore uz napomenu da o svemu tome ćuti za dobrobit cijelog čovječanstva. Zbog toga je njegov dnevnik dugo vremena čuvan u velikoj tajnosti.
      Međutim, ipak je jednog dana otvoren i objavljen u knjizi pod nazivom: čA Fight to The North Pole  The Missing Diary of Admiral  R.E. Byrdč. (čLet prema sjevernom polu Izgubljeni dnevnik admirala Berdač). U crtežima objavljenim u pomenutoj knjizi, osim onih na polovima, jasno se vide i drugi prolazi u unutrašnji svijet.
      Godinu prije svoje smrti, početkom 1956. admiral Berd je u pratnji još nekoliko aviona letio iznad Južnog pola. Uspio je da prođe kroz polarni otvor i da vidi, kako je on rekao, čarobne predjele na kojima mamuti bezbrižno pasu sočnu travu.
      Nema puno razloga zbog čega ne bismo vjerovali u izvještaje ovog hrabrog američkog admirala, jer mnoga čudna događanja na zemlji upućuju na to da ovaj naš svijet posjećuju bića daleko savršenija od nas. Možda zbog toga što smo svjesni da su savršenija, teže vjerujemo u mogućnost da žive tako blizu nas, kao što je utroba zemlje. Međutim, to naše nevjerovanje ne može da otkloni mogućnost da te naše komšije možda, obučeni u odijela u kakva se mi oblačimo, i sada šetaju ulicama našeg grada a da ih mi smatramo svojim sugrađanima. Možda zajedno sa njima ulazimo u pozorišne dvorane, sjedimo u restoranima, kupamo se u našim toplim morima i sunčamo na divnim pješčanim plažama... Naravno, njih nemamo pravo da zovemo vanzemaljcima, jer su oni zemaljci, čak i više nego mi. Takođe postoji mogućnost da i neke životinje, vodenim ili nekim drugim komunikacijama, iz podzemnog carstva povremeno dolaze u naše vode ili na naša kopna.
      Na osnovu izvještaja iz Berdovog dnevnika neki naučnici žele da dokažu kako je i biblijski Edem, rajski vrt iz koga je ogrijehovljeni čovjek istjeran, smješten upravo u tom unutrašnjem carstvu, u utrobi zemlje. Međutim, u tome ne mogu imati biblijsko opravdanje.
      U tom kontekstu, važno je napomenuti da na Tibetu i danas postoje priče o podzemnoj državi Agarti kojom upravlja kralj svijeta. Tako je F. Osendovski, ruski istraživač, od tibetanskog lame Gelonga saznao neke veoma značajne podatke koje oni inače drže u velikoj tajnosti. Između ostalog i to da je prije više hiljada godina jedan njihov sveštenik tajnim prolazom odveo cijelo svoje pleme u utrobu zemlje. Lama mu je u povjerenju kazao da on sigurno zna ljude koji su posjećivali taj unutrašnji svijet. Da zna više tih tajnih prolaza kojima se tamo lako stiže.
       R. Bernard je 1969. u svojoj knjizi čZemlja je šupljačiznio značajna tumačenja Berdovih izvještaja kao i nekih starijih mapa iz doba dvanaestog i trinaestog  vijeka. Na njima nijesu samo jasno ucrtani prolazi i otvori na polovima već i kontinenti i vodene površine unutrašnje strane zemljine kore.
       U svojoj knjizi: čOtkrivena Izidač Helena P. Blavacka piše o vjerskim obredima i ritualima nekih Meksičkih indijanaca koji u sebi sadrže asocijacije na vjerovanje u podzemni svijet i u unutrašnje sunce.
       U Brazilu postoje predanja o životu u tome svijetu i suncu koje ga tako blago obasjava. Ta su predanja zapisana u knjigama kojima Brazilci pridavaju poseban značaj. Veliki broj Brazilaca vjeruje u postojanje prolaza kroz zemljinu koru kojima može da se stigne u taj unutrašnji svijet. U svijet u kome ljudi žive srećno, bez bolesti i patnje.
       O podzemnom svijetu govore i drugi narodi. Među njima i Egipćani. Tako se u čKnjizi mrtvihč spominje čAmentač kao carstvo podzemnog svijeta.Takođe i u Skandinaviji ljudi vjeruju u rajski svijet pod zemljom. To potvrđuje njihov ep čEdač u kome je taj svijet, nazvan čAsarč, tako divno opjevan.
      Valja pomenuti da Jevreji prestonicu tog unutrašnjeg svijeta zovu: čGrad sedam kraljeva Edomač, a Maje ga zovu čMajaPenč.
      O tajnim prolazima za unutrašnji svijet lama Lobsang Rampa u svojoj knjizi čTreće okoč piše:
           č...Povedoše me tajnim stepenicama koje se nalaze ispod Potale. Dugo smo silazili. Najzad stigosmo do kraja jednog prolaza koji je zatvarala stijena. Tu se jedan veliki blok otvori pred nama i nađosmo se ponovo u jednom drugom prolazu, mračnom i uzanom, koji je mirisao na ustajalo, na začine i tamjan. Nekoliko metara dalje, zaustavismo se pred teškim pozlaćenim vratima. Ona se najzad polako otvoriše, uz škripu čiji se odjeci izgubiše u daljini. Lampe na maslac zamijeniše buktinje. Kretali smo se po nekom hramu iskopanom pod zemljom, i to mnogo vjekova ranije, u kamenitoj masi nastaloj od vulkanskih previranja... Približavali smo se zidu na kome je naslikan Točak Života visok pet metara. Pod treperavom svjetlošću, izgledao je kao da se okreće, tako da nas skoro uhvati vrtoglavica. Nastavismo da koračamo dalje... Ali sveštenik koji je išao preda mnom odjednom nestade: ono što se meni činilo sjenkom, bila su u stvari dobro skrivena vrata.
      Ta vrata su vodila u jedan prolaz koji se neprestano spuštao, uzan prolaz, veoma vijugav i nagnut u kome je slaba svjetlost lampi činila pomrčinu još gušćom. Kretali smo se nesigurnim korakom, posrtali i klizali se. Vazduh je bio težak i pritiskao nas je kao da se Zemlja svom težinom spustila na naša pleća. Imao sam utisak da upadam u srce svijeta. Najzad, pošto je hodnik savio, pred nama se otvori pećina u kojoj je sve blistalo od zlata.
      U sredini te ogromne prostorije nalazila se crna kuća, ali tako blistava da mi se činilo da je izgrađena od ebonosa.Čudni znaci i dijagrami, nalik na one koje sam vidio na bočnim stranama podzemnog jezgra, prekrivali su zidove. Unutra vidjeh tri crna kamena kovčega ukrašena gravurama i čudnim natpisima. Nijesu bili zatvoreni.
      Gledaj, sine reče mi Starješina sveštenika.
      Živjeli su kao bogovi u našoj zemlji u ono vrijeme kad još nije bilo planina. Hodali su našom zemljom dok je još more udaralo o naše obale, dok su zvijezde sijale na našem nebu. Gledaj dobro, jer samo posvećeni su ih vidjeli.
      Poslušah ga. Bio sam u isti mah fasciniran i prestravljen.Tri naga tijela, presvučena zlatom, ležala su opružena preda mnom. Dva muškarca i jedna žena. Svaka njihova crta bila je vjerno izražena u zlatu. Ali bili su ogromni! Žena je bila viša od tri metra, a najviši od muškaraca nije bio manji od šest metara. Imali su velike glave, malo zasvođene pri vrhu, uzane vilice, mala usta i tanke usne. Nos je bio dug i tanak. Oči prave i duboko upale. Nije moglo biti da su mrtvi, samo je izgledalo da su zaspali. Koračali smo na vrhovima prstiju i govorili tiho kao da se bojimo da ih ne probudimo. Osmotrih poklopac jednog od kovčega; tu je bila ucrtana nebeska karta sa nekim čudnim zvijezdama...č
      Dakle, u cijeloj ovoj knjizi lama govori o postojanju unutrašnjeg svijeta u kome živi rasa puno naprednija od nas.
      Takođe i neki naučnici, među njima i dr. F. Strejnxis, smatraju da su sve planete šuplje i da je njihova utroba najpovoljnija sredina za život.
      To bi mogao da bude razlog zbog koga Zemljani ne mogu svojim aparatima da otkriju živi svijet na drugim nebeskim tijelima, prije svega, na planetama našeg sunčevog sistema. Naime, ljudi ga traže na njihovim spoljašnjim površinama. Hoće da ga vide tamo gdje on ne postoji. Zašto ga ne traže u njihovoj unutrašnjosti, tamo gdje mu je sigurnije i bolje, kao djetetu u majčinoj utrobi?
      Orjentalista Nikolas Rerih je objavio da neki narodi Azije vjeruju da u utrobi zemlje postoji veliko kraljevstvo Šambala. Vjeruju da je veoma sakriveno i da se do njega dolazi veoma dugačkim prolazima kroz zemljinu koru.
      U prilog vjerovanju da u utrobi zemlje zaista postoji svijet poput onog u kakav su vjerovali mnogi drevni narodi, govore i neka novija naučna saznanja. Naime, prije nešto malo više od jedne godine,  NASA          je objavila vijest da su njihovim aparatima čuhvaćeni inteligentni signali iz utrobe zemlje i da je dešifrovanje u tokuč.
      I ruski geolog dr. Leonid Vasiljevič je krajem 1995. u listu čTehnička mladežč rekao: čda će nauka morati da revidira stav o unutrašnjosti zemlje.čNa ovakvu izjavu navela su ga najnovija istraživanja zemljine kore na lokalitetu kod Novosibirska.Tu su specijalne sonde opremljene kamerama uzele uzorke zemlje sa dubine oko 3.000 metara. Očekivali su da će uzorak uzet sa te dubine biti topao, gasovit ili polutečan. Na iznenađenje svih, on je bio hladan tvrd i veoma kompaktan. To je istovremeno negiralo teoriju o jako usijanoj masi u unutrašnjosti zemljine lopte.
      I na drugom kraju planete, američki istraživači Dejvid i Patricija Lamb, otkrili su nešto što je u to vrijeme fasciniralo svjetsku javnost. Oni si 1941. godine, objavili rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja Južne Amerike. U njima stoji da su pronašli podzemni tunel koji vodi od mjesta Kuziko do Lime i dalje na jug dužine više hiljada kilometara. Tvrdili su da u tome tunelu duboko u utrobi zemlje pripadnici neke drevne civilizacije, nauci nepoznate, čuvaju skriveno blago Inka. Naime, rekli su da su pod zemljom sreli jednu grupicu tih ljudi, izgledom sličnih indijancima ali potpuno bijele boje. Po njima, to su bili čuvari toga blaga jer im nijesu dozvolili da idu dublje kroz taj, do tada potpuno nepoznati tunel. Međutim, u arhivi Teozofskog društva u Indiji nalazi se mapa koja potvrđuje postojanje toga tunela. U toj mapi stoji da se on prostire mnogo duže nego što su Lambovi pretpostavljali.
      Naime, po toj mapi tunel koga su oni otkrili, iz Južne Amerike ide zapadnom obalom Sjeverne Amerike do Aljaske, a potom preko azijskog i afričkog kontinenta do istočnih obala Atlantika. Zatim, prolazeći ispod dna Okeana ide dalje prema zapadu zatvarajući krug ponovo u Južnoj Americi.
      Slična tvrđenja o dijelu ovoga tunela u Americi svojim radovima iznijeli su i članovi teozofskog pokreta Helene P.Blavacke.
      Postoje izvještaji da je i Adolf Hitler još kao mlad čovjek vjerovao u podzemaljski svijet. Bio je i član tajnog društva za otkrivanje toga svijeta koje je 1925. godine osnovao njegov prijatelj Haushofer. U tu svrhu je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio angažovao desetine Tibetanaca koje je smatrao poznavaocima tajnih prolaza u to unutrašnje carstvo zemlje. Uz svesrdnu njegovu podršku oni su svakodnevno radili na tome.
      Hitler je želio ne samo da podzemnim prolazima sa svom svojom ratnom mašinerijom neopaženo uđe u srce Rusije, već i da stanovnike toga podzemnog svijeta pridobije za ostvarenje svojih nacističkih ciljeva. Smatra se da je jedan od tih prolaza koji je vodio na istok prema prostranim i pustim stepama, bio otkriven u predjelu Slovačke. Međutim, pred sami kraj rata, Tibetanci koji su znali za njega izvršili su samoubistva da ne bi saveznicima pali u ruke i možda morali da otkriju tajnu. Tako su vrata podzemnog svijeta ostala i dalje skrivena.

---