»Učim te putu mudrosti,
vodim te stazama pravim«. (Priče, 4, 11.)
Pribjegavanje Božjoj sili, u smislu vlastitog
utočišta, koja za uzvrat ne traži pokornost na štetu zaštićenog, već mu
na poklon nudi spasenje i vječni život, oduvijek je značilo
dobro rješenje u svim (ne)prili kama kakvim je čovjek permanenentno
okružen na zemlji. Zato je osnovna namjena ove knjige samo mali i
dobronamjerni pokušaj usmjeren okretanju ljudskog uma i ljudske
duše svjetlosti i svetosti takve sile koja je uzrok postojanju svih drugih
sila prisutnih bilo gdje i bilo kada u svijetu.
Neposredno iskustvo našeg praoca Adama sa
Bogom, na vaskolikom ljudskom rodu sve do danas ostavilo je
neuništiv trag sjećanja na silu, snagu i moć svoga Stvo ritelja i
vladara svijeta. To je znatno uticalo na održanje kontinuiteta u razmišljanju
i duhovnoj vezi čovjeka sa Bogom, kao najmoćnijoj sili kojoj se treba
bezrezervno i uvijek pokoravati. To ujedno proizvodi konstantnu potrebu
okretanja cijelog ljudskog bića svome Tvorcu, ali ne samo u trenicima bezizlaza
iz nevolja kojima ovaj svijet zasipa čovjeka, već uvijek, u svakoj
prilici i na svakom mjestu.
Gledajući sebe i svoje okruženje iz evanđelske perspektive,
lako je shvatiti koliko bi poštovanje Gospodnje svete volje
moglo da popravi ovu žalostnu sliku svijeta. Koliko ovom svijetu nedostaje
međuljudska ljubav i uzajamno poštovanje, na suprot činjenici da Bog ima
dovoljno i ljubavi i milosti za sve ljude. Nemiri i zla koja se neprestalno
događaju dovoljno potvrđuju konstataciju da se čovjek previše udaljio
od svoga Stvoritelja čija je bliskost najvažniji faktor mira, pravde i
normalnog života na ovoj planeti.
Svakodnevna zbivanja u svijetu nedvosmisleno potvrđuju
tragičnu istinu o okrutnosti i nesavršenosti ljudskog bića, što
čovjeka čini inertnim na Hristov poziv upućenom čitavom čovječanstvu za
pokajanje, spase nje i zajedništvo sa Gospodom. Ledeni i olovno teški
osjećaj bespomoćnosti i beznađa koji je ponekad prisutan u čovjeku, može
biti uklonjen jedino snažnom željom i odlukom u smjeru potpunog predanja
svih svojih misli, osjećanja i čitavog svog života Bogu.
Zato spoznanje Boga i prihvatanje njegovog svetog
evanđelja kao osnovnog načela vlastitog života, predstavlja važan
korak prema spasenju i vječnom utočištu pod sigurnim skutima svog Nebeskog
Oca.
Dok je Isus kao Spasitelj ovoga svijeta prilikom
svog neprirodnog očovječenja bio na zemlji i ljudima govorio o Gospodnjem
planu spasenja, često se obraćao svom Nebeskom Ocu i govorio sa Njim. Time
je Hristos pokazao čovjeku neophodnost posvećivanja znatnog dijela svog
vremena razgovoru i kontaktu sa svojim Stvori teljem. Ukazao je na
neophodnost zajedništva čovjeka sa Bogom i sa cijelim Carstvom Nebeskim.
Na osnovu Hristovog učenja u narodu je ostala iskristalisana
mudrost da: »Ko se moli ne dangubi.« Vrijeme posvećeno molitvi
i razgovoru sa Bogom je blagosloveno i najbolje upotrijebljeno vrijeme,
jer Bog ima načina i moći da sve Njemu dato i Njemu posvećeno, hiljadostruko
uzvrati i nadoknadi.
Zato, čovjek treba biti što duže vremena u vrlo
prisnom kontaktu sa svojim najvećim prijateljem i najvećim dobrotvorom,
Bogom. Da sa Njim razgovara kad god mo že, a da na Njega i
Njegove svete zakone misli kad god nema dovoljno vremena i uslova za razgovor.
Autor
