Tragom Božjih tajni

---

     SPOZNAJNE INTENCIJE LjUDSKOG UMA
 
                 Sjeme mudrosti Gospodnje
 
                         » Početak je mudrosti strah Gospodnji,
               i znanje je svetih stvari razum.«  ( Priče, 9, 10.)
                     » Gospod je mudrošću stvorio zemlju,
                   utvrdio nebesa razumom » ( Priče, 3, 19. )
 
   Bog je po svetoj promisli, stvaranjem još prvog čovjeka, svoje sjeme mudrosti zasadio  u ljudski um, da bi ga kao  predivni i ugodni vrt ukrasio i oplemenio. To  blagosloveno sjeme je milenijumima kasnije, sve do danas, omogućavalo čovjeku začinjanje vrlo snažnih, ponekad i genijalnih bogolikih ideja, u svim pravcima ne samo spoznajne, već i  stvaralačke svijesti. Zahvaljujući njemu čovjek je  još od samog početka  svog nastanjenja na zemlji, naprezao svoj um u smjeru potpunijeg sagledavanja, upoznavanja,  proučavanja a vrlo često  i  mijenjanja prostora kojim je svakodnevno bio okružen. To su bili manifestni oblici bogomdane  intencije ljudskog uma  prema stvaralaštvu koja, zbog svoje bogolike trajnosti,  ni do danas  nije  izgubila na svojoj snazi, ma da ju je  u duhovnom pogledu čovjek zabrinjavajuće  puno devalvirao. Bog ju je dao čovjeku da bi, služeći se njom, sebi olakšao život. Da bi ostvario i održao   prisnu saradnju sa Njim, kao svojim Stvoriteljem.
    Sa ovim božanskim sjemenom mudrosti čovjek se rađa i odmah nakon rođenja počinje da se  njime služi kako bi  svoje gorko parče ovozemaljskog života, u kome su svi ljudi manje više paćenici, lakše  i Bogu ugodnije proživio.  Njegova sudbina u ljudskom biću  zavisna je prije svega  od individualnog odnosa čovjeka prema njemu. Ponekad je  to dragocjeno nebesko sjeme u ljudskom umu  prigušeno debelim korovom grijeha. U tom slučaju veoma lako zakržljava, zbog čega duša počinje da obamire a razum da otupljuje. Zajedno sa tim procesom  dolazi i do značajnih destruktivnih promjena u etičkim sferama  čovjeka, koje postepeno ljudski razum vode u područje duhovnog kretenizma.
    Na suprot tome,  uvijek su postojali i oni ljudi  kojima je to sjeme Gospodnje mudrosti prestavljalo na jdragocjeniji dragulj sa kojim su, svojim umom, dolazili u dodir. Uz radosno i pobožno očekivanje njegovih spa sonosnih duhovnih plodova, oni su ga,  u zajedništvu sa Bogom, uvijek brižno njegovali čuvali i uzgajali.
 

                Sklonosti ljudske svijesti

»Ustavljaj jezik svoj oda zla, i usta svoja od
prijevarne riječi.
Kloni se oda zla i čini dobro,
 traži mira i idi za njim.« (Ps. 34, 13.14.)

     Potpunije i pravilnije shvatanje karaktera  naših sklonosti u opštem smisu za čovjeka je veoma kompleksan i težak  proces.  Ukoliko nije potpomognut silom Duha Svetog greške su neminovne.  Takođe, ni realnije tumačenje profila duhovnog značaja istih, ne bi bilo moguće bez Boga.  Za pravilno razjašnjenje nezaobilaznih problema,   koji bi se morali pojavljivati na tom putu obezbogovljenog ljudskog rasuđivanja, neophodno je prisustvo sile Gospodnje. Bez nje bi mnoge ljudske sklonosti  i želje koje iz tih sklonosti  proizilaze,  bile slične malim vučićima koji iz dana u dan rastu sve više i više dok od  onih malih  bezopasnih i simpatičnih životinjica ne postanu opasni i krvožedni kurjaci.
    Mnoge su se  sklonosti sa kojima čovjek živi razvile  iz svojih latentnih začetaka, sa kojima je došao na ovaj svijet. Kao što se biljka iz svog sjemena razvija pod svjetlošću i toplinom sunca, tako se i one razvijaju pod nekim njima odgovarajućim okolnostima.
    Nesavršenost ljudskog bića, karakterisana je i prikrivenim sklonostima njegove svijesti   prema  imaginarnom sagledavanju bilo kojih stvari ili pojmova.  Takvu  divergentnu sklonost čovjeku je nemoguće uspješno podvrgnuti adekvatnoj samokontroli vlastitog  uma. To je zbog toga što se pod  permanentnim uticajem takvih skl onosti, koje su  rijetko kad bez sadejstva sa nekim prate ćim okolnostima,  dešavaju vrlo radikalne deformacije unutar ljudskog razuma. Te su okolnosti ne samo veoma brojne već su i  svakodnevno masovno prisutne u neposre dnom životnom okruženju. Uz to mogu biti  veoma moćne  i djelotvorne na ljudsku svijest. Čak toliko moćne  da se pod njihovim uticajem čovjek svjesno, ali  mnogo češće nesvjesno, može da oblikuje  u smjeru najraznovrsnijih  psihofizičkih aspekata.  Karakter tih aspekata neposredno je zavisan od karaktera svih faktora ponaosob koji su izazvali prisutno oblikovanje.
    Čovjek ne može birati sklonosti sa kojima će da se rodi. Isto tako,   nije u mogućnosti ni  da bitno utiče na vlastite predispozicije u smislu  mijenjanja  ili pre usmjeravanja njihovog genetskog određenja. Zbog toga je čovjeku teško da se bori protiv svojih sklonosti pri nji hovoj tendenciji skteranja sa evanđelskog puta. Zato  bi  bilo  vrlo razumno da to čini adekvatnim djelovanjem na faktore koji pospješuju njihov rast i razvoj. Ako je ri ječ o onima  koji potiču iz njegovog neposrednog okruženja, onda bi njihov karakter dejstva bilo moguće pozititivno selektovati,  dovođenjem istih pod lupu vlastite duhovne kontrole i samokontrole.  Ovo pod uslovom da je ta lupa utkana u  platno duhovnih vrijednosti prostrto cijelom dužinom puta sa kojeg čovjek ne bi trebalo da skreće u toku cijelog svog ovozemaljskog života.
    Zato je  prirodnije, a samim tim ljudskom umu i pristupačnije,  vjerovanje da čovjek rođenjem donosi sa sobom na ovaj svijet mnoštvo  predispozicija prema raznim  sklonostima. Prema lošim kao i prema dobrim. Tek   kasnije, pod određenim okolnostima, te sklonosti počinju proklijavati. One koje su oplemenjene dahom Gospodnje svetosti, pitomije su i sporije napreduju. Za razliku od njih, one koje su okrenute prema sotoni,   kao  divlje sjemenje u plodnoj oranici, bujaju, takoreći nezadrživo. Njima korov ne može naškoditi. One su, zapravo, najdivljija i za ljudsku dušu najopasnija vrsta korova, koji se tek  u nekoj narednoj fazi svog razvoja, razgranjava u punoj svojoj snazi i ulozi.
    Tada se najlakše mogu prepoznati i diferencirati u cilju njihove pravilne selekcije po kriterijumuma  duhovne etike. One sklonosti koje su zagađene osotonjenim elementima treba što prije i što radikalnije odstraniti iz svoga bića. One druge,  Bogu okrenute, treba   oblikovati, njegovati i orjentisati ih iključivo po  evanđelskim putokazima. Svi drugi orjentiri, postavljeni  individualnim motivacijama i kreacijama isključivo od strane čovjeka,  pogrešni su i  vode u pogibao. Neki od tih orijentira mogu biti kamuflirani  pukom  radoznalošću, a u stvari vode prema jazbini gladnih lavova. Zato čovjek  treba da ostane inertan, pa čak i pred  odškrinutim vratima tajni, ako unutar nije prisutan  Gospod.
    Svjesno  potiskivanje  ili pak gušenje svojih duhovnih i  intelektualnih  sklonosti, usmjerenih prema  nekim, od Boga postavljenim ciljevima, ne može imati realno opravdanje. Zbog toga je toliko značajna  mogućnost čovjeka da svojom voljom izrazi potpunu poslušnost i p redanost Bogu. Da sve svoje postojeće sklonosti,  svojim htjenjem, voljom i razumom,  uz  pomoć Svevišnjeg,  kori guje. Da ih  uskladi sa Hristovim evanđeljem i da ih ang ažuje  isključivo u svetu  službu Gospodu.
    Čovjek treba da bude dovoljno svjestan mogućnosti iznenadnog probuđenja  neke svoje već dugo vremena pritajene ili  uspavane sklonosti čiji mu karakter do tog momenta  nije bio najbolje poznat. Da bi što efikasnije i adekvatnije mogao djelovati u takvoj situaciji, ne smije gubiti prisebnost ni intimno zajedništvo sa Bogom, jer je samo u zajedništvu sa Njim  moguće  naći pravilno rješenje. U kom pravcu će to rješenje  teći, prvenstveno zavisi od duhovnog kvaliteta tih novo probuđenih sklonosti. Nekada se može  javiti potreba za njihovom jačom ekscitacijom, ali isto tako i za   potpunom inhibicijom, ako ne čak i potpunim uništenjem ili odstranjenjem. Međutim,  uništenje njihovih začetaka, koji u latentnom obliku mogu da  konstantno perzistiraju negdje u nekom predjelu ljudskog bića,  čovjeku bez Božjeg učešća nije moguće.
    Isto tako, to nije moguće podvrći ni kontroli svoje volje, jer su sve sklonosti, iz kojih se brzo i lako ispiljuju brojne  želje, pa i one koje su okrenute i u po grešnim smjerovima, samo neka mistična, neuhvatljiva i nedovoljno definisana energija, koja je prisutna u čovjeku još u fazi embrija. To je energija koja ponekad toliko miruje da je potpuno neprimjetljiva. Međutim, zna  da liči i na živi vulkan koji, kao usijanu lavu, izbacuje  te probuđene želje i da s njima plavi i da žari vaskoliko  ljudsko biće.
    Čovjek sve svoje sklonosti doživljava veoma prisnim i intimnim kao  integralni dio njega samog. To je zato što su konačnost i profil njihovog karaktera  u najvećoj mjeri poistovjećeni sa suštinom ljudske svijesti.  Zbog toga sve dok one miruju, bez obzira na uzrok njihovog začeća, mogu ostati sasvim  nezapažene.
    U toj fazi čovjek svojim bićem nije u stanju da identifikuje  ne smo  njihovu formu i   karakter, nego ni prisustvo bilo kojih sklonosti i ako one  mogu da u sebi nose najveće blagoslove i istinska dobra za sve ljude na zemlji. Međutim, mogu sadržavati i prava proklestva u povoju, ne samo  individualna nego i kolektivna. Zato je tako bitno da ni na ovom sektoru djelovanja ljudskog uma i njegovih duhovnih čula ne  izostane pomoć Gospodnja. Pogrešnim zadržavanjem i podržavanjem te energije u čovjeku moguće je izazvati nesagledivo zlo. Isto tako, njenim pogrešnim odstranjenjem, moguće je odstraniti  potencionalna probuđenja nekih dragocjenih, bogomdanih i bogolikih unutrašnjih   usmjerenja i sklonosti, kojima je lično Bog obdario čovjeka. Svakom takvom probuđenju neophodna je odgovarajuća sila, koja u ljudsko biće može dospjeti samo putem Božjeg blagoslova i Njegove svete volje.
   Koliko tim probuđenjima doprinosi   slobodno htjenje čovjeka, teško je tačno procijeniti, mada sasvim opravdano možemo biti sigurni, da i po tom pitanju ljudska volja prestavlja veoma bitan faktor.  Međutim,  tačno je i to da   do tog probuđenja nikada ne može doći isključivo na osnovu slobodnog htjenja, odnosno slobodne volje čovjeka. To istovremeno znači da je sudjelovanje si le Gospodnje, u svim tim procesima probuđenja i okr etanja ljudskog uma prema svetim stvarima, apsolutna ne ophodnost.
   Zato je razumno vjerovati da je do  tog potpunog probuđenja moguće doći jedino u sinergizmu sa nekom moćnom duhovnom silom. Sa silom  koja može da probudi i  da, do potrebnog nivoa, angažuje  sve raspoložive potencijale ljudskog bića. Silom koja je uz sve to dovoljno jaka  da čovjeka u cjelosti usmjeri prema  određenom objektu razmišljanja. To istovremeno znači da ljudsdka volja ne mora uvijek biti okrenuta  sili  Gospodnjoj.
  Na žalost, nijesu rijetki slučajevi da je ta moćna duhovna sila, sila prevejanog đavola. Ne treba  zaboraviti da sotona neumorno i neprestalno kopa i rovari po ljudskom umu brižno tražeći makar i onu najmanju mogućnost za iznalaženje bilo kakve  sklonosti čovjeka podobne za njegovo djelo. Kada je  pronađe prelazi na  njeno buđenja, razvoj i ekscitaciju do najvišeg nivoa. Posljedice toga su   veoma prepoznatljive, jer je njihov karakter identičan karakteru njihovog autora.
 

Objektivne mogućnosti ljudskog uma

         »Duh se moj kvari, dana mojih nestaje;   grobovi su moji.«
                                                                                               ( Jov,17, 1. )
           »Pohitaj, usliši me; Gospode, nestaje duha mojega,   nemoj
         odvratiti lica svojega od mene; jer ću biti kao oni koji
          odlaze u grob. Nuči me tvoriti volju tvoju, jer si ti Bog
             moj; duh tvoj blagi neka me vodi po stazi pravoj.«
                                                                                             ( Ps. 143, 7.10. )

     Čovjek bi trebao da bude dovoljno upoznat sa važnim elementima vlastitih mogućnosti kao i sa realnošću njihove prisutnosti.  Bez obzira u kom smjeru one bile okrenute, sve su ljudske mogućnosti, a pogotovu one intelektualne, vrlo čvrsto  uokvirene ne suviše predal ekim horizontom ljudskog duha i uma. Čovjeku je moguće da tu uokvirenost savlada i prekorači jedino uz pomoć neke duhovne sile. Uz božansku silu i mudrost, ljudski razum može  dosezati uzvišena i sveta područja izvan tog horizonta. Uspjeh čovjeka  na ovom pravcu spoznaje i  pronicanja u tajne koje su mu uvijek bile, ili su još uvijek, nedodirljive u potpunoj je nadležnosti Svevišnjeg. Čovjeku nije moguće da bilo što silom otme od Boga, ili da nešto učini bez Njegovog znanja. Ne  samo u materijalnom, već ni u   duhovnom dijelu svijeta. Uspjeh čovjeka nije isključivo  zavisan od konstantnog prisustva njegove jake želje ili bilo kakvog drugog napora baziranog na ljudskoj sili. Mnogo je više zavisan od  prisustva Gospodnje sile u cjelokupnom ljudskom biću. Bez njega bi sve  tajne u cjelini  ostajale zaklonjene od  čovjeka. Razlog je, dakle, najvećim dijelom sadržan  u mnogo bitnijem i presudnijem faktoru, izraženom kroz  Božju volju da ih otkrije ogrijehovljenom  ljudskom rodu. Zato se čovjek može  ozbiljno  zabrinuti nad dilemom: šta može sa svoje strane konkretno preduzeti u tome pravcu. Pravi odgovor na ovo pitanje najbolje je dao Isus Hristos kada je kazao da čovjek prije svega treba od Boga tražiti silu Duha Svetoga a sve ostalo će mu se samo dati. Ispred i iznad svih želja, želja da je što bliži svom Nebeskom Ocu, čovjeku bi trebala biti najprioritetnija. Tek tada može  realno očekivati da će dospjeti u grupu izabranih. U grupu ljudi sa kojima Gospod ima poseban plan i pred kojima  čini izuzetak u otkrivanju tajni, do tada čovjeku nepoznatih.
 

                    Čovjek i stvarnost

» Zovi me i odazvaću ti se, i kazaću ti velike i
   tajne stvari za koje ne znaš.« (Jer.33, 3. )
 
    Paradoksalno je što čovjek često nastupa kao žestoki protivnik svake pojave zdravog, odnosno oduhovljenog, ne samo tuđeg nego čak i vlastitog  mišljenja. Pošto je to neprirodan proces, da bi  umirio i utješio svoju, ponekad zbog toga vrlo uznemirenu savjest, čovjek, vrlo nespretno kao nemio gost u tuđoj kući,  pokušava da pronađe svom razumu  prikladan zaklon.  Sotona, uvijek za to vrlo spreman i domišljat, ne željeći da propusti ni jednu povoljnu priliku da bi čnaveo vodu na svoju vodenicučzaklon mu  pokazuje   iza nekih važnih, ali za dati slučaj ne toliko relevantnih činjenica, koje čovjeka uvode u svijet zabluda u kojima ponekad  ostane lutajući i bezglavo tumarajući čitav svoj život. Na taj način sotona   spriječava put čovjeku, ne samo prema božanskoj rafiniranosti i čistoti svoga uma, nego mu  onemogućuje svako intenzivnije obogovljenje svojih msli koje bi ga mogle, bar na kratko,  izvesti izvan horizonta ovozemaljskog poimanja ljudskog života.
    Zato bismo svaki začetak samosvjesnosti o opasnosti koja nastaje zbog skretanja ljudskog uma sa staza Gospodnjih, mogli opravdano smatrati  i kao vrlo korisnim, božanskim,  signalom buđenja  svijesti čovjeka.  Pogotovo onda  kada je sasvim očito prisustvo njegovog pogrešnog  usmjerenja. Odnosno onda kada  je ljudski  um zapao u irealan odnos prema  datim okolnostima.
    Zbog toga je potreba čovjeka da intenzivira formiranje i  jačanje  svoje obogovljene samosvjesnosti o svom stvarnom odnosu prema Bogu, konstantna i nezaobilazna realnost.  O svakom gradivnom elementu svih uzroka koji dovodi do   skretanja  sa Gospodnjeg puta treba sa maksimalnom pažnjom razmišljati i  sagledavati ih pod svjetlosti evanđelskih načela.  Posebnu pažnju treba usmjeriti i na  moguće efekte  koje oni mogu  pod različitim okolnostima izazvati. Time čovjek smanjuje sve prisutniji  rizik sloma njegovih odbrambenih psihofizičkih mehanizama  prema svemu onome što zagađuje i truje ljudsku dušu i  ljudski razum. Ovi odbrambeni potencijali čovjeka  prestavljaju ozbiljne prepreke sotoninom bestijalnom i bezobzirnom, ponekad i haotičnom, rovarenju unutar njegovog umnog i duhovnog bića.
    Samosvjesnost  čovjeka o opasnostima ovakvih procesa bazirana je na jednom, još  od samog rođenja prisutnom, osjećanju bogospoznanja i potpunog priznanja  Boga za  svog Stvoritelja. To osjećanje čini važan elemenat ljudske duše koji u potpunosti, ni u jednoj situaciji, ne napušta čovjeka. Čovjek  ne mora uvijek  imati potpunu samosvjesnost o njegovom prisustvu, zato što za ljudsku  obezduhovljenu svijest teško prijanjaju ovakva, duhovno plemenita osjećanja. Na taj način ona ostaju neopažena i od strane poznatijih i razvijenijih čula ljudske svijesti.  Međutim, zbog njihovog ogromnog značaja bilo bi korisno razmišljati  o uzrocima koji mogu dovesti do takvog duhovnog sljepila ljudskog razuma i neprepoznavanja tih bogougodnih osjećanja koje razuman čovjek ne bi trebalo da toleriše Naravno,  ni jedan takav uzrok nikad nije potpuno bezazlen. Tim više što svi oni proizilaze iz onih duhovnih sila, kojima je sotona upravitelj. Zbog toga ta božanska osjećanja koja treba da svijetle u ljudskom umu kao neugasivi žižak u mračnoj noći, mogu biti u izvjesnim periodima djelimično ili čak potpuno blokirana. Sotona  pošto poto želi da ih,  ako ne devalvira, a ono makar da ih što uspješnije zakloni iza paravana svojih, zlonamjerno konstruisanih i vrlo vješto postavljenih, imaginacija. U tom slučaju, centralni zrak ljudskog razuma, koji je po Gospodnjoj zamisli trebalo da bude usmjeren prema Njemu i vječnosti,  počinje skretati prema nekim drugim ciljevima. U periodu kada  bi sve  želje, htjenja i duša u cjelini, trebalo da se okreću  samo  Gospodu, ljudsko biće počinje da preživljava opasne i duhovno devijantne promjene pri kojima sve snažnije skreće u pogrešnom smjeru, prema sotoni.
    To  uzrokuje burnu produkciju osjećanja, koja su u  potpunoj suprotnosti s uzvišenim  i božanskim osjećanjima koja čovjek može da doživi jedino u blizini Gospodnjoj. Ona su u suštini prepuna negativne energije zbog čega su otrovna i ubitačna jer mogu ljudski um da munjevito  do te mjere poremete da sva njegova mnogobrojna, ali i vrlo delikatna djelovanja,  preusmjere u pravcu opšteg  uništenja. Ne samo svega  duhovno oplemenjenog u čovjeku, nego i u pravcu posrednog uništenja ljudskog bića u cjelini. .  Oko takvih osjećanja  brzo se počinju rojiti najrazličitije duhom  osiromašene  misli i ideje. One, po svojoj osnovnoj gradivnoj konstituciji i po svojoj suštinskoj ulozi, mogu zauzimati   negativistički stav prema svemu istinski vrijednom u čovjeku. Naročito se ta negativnost odnosi na objektivne potrebe za aktivnom ulogom duhovnog sadržaja u svakoj sferi ljudskog postojanja.  Determinacija objektivnog uz prisustvo njih nije moguća. Opšte stanje još više otežava i   subjektivna irealnost čovjeka koja,  zaklanjajući sve primisli suprotnog,  omogućava stvaranje  lažnoga  osjećaja  intelektualne sigurnosti i oštrovidosti.

Na stazama spoznanja

»Kad se pravednik odvrati od pravde svoje  i čini zlo i umre
    za to , umrijeće za zlo svoje koje učini.
A kada se bezbožnik odvrati od bezbožnosti svoje
koju je činio, i čini sud i pravdu, on će sačuvati
u životu dušu svoju.« (Jez. 18, 19. 20. )
                      »Slava je Božja skrivati stvar,
               a slava je carska istraživati stvar.« (Priče 25, 2.)

    Nastanak intencije za spoznajom kod čovjeka može biti predviđen samo od Boga utemeljenim  mogućnostima, skrivenim unutar ljudskog bića.  Time Gospod omogućava  određeni profil angažovanja, što čovjeka ne primorava na poslušmost.  Tako se ostvaruje  njegova mogućnost neposrednog doprinosa  kvalitetu i polarizaciji svih svojih spoznajnih aktivnosti. Da li će se čovjek pravilno poslužiti tim svojim bogomdanim mogućnostima ili ne, zavisi od karaktera okolnosti pod kojima se odvija dati proces.
    Čovjek je po prirodi svoje znatiželje u većoj mjeri okrenut prema svijetu koga prestavlja njegovo bliže ili dalje okruženje, nego li onom  unutar sebe. Tako  sve stvari sadržane u njemu nastoji da do krajnjih detalja sagleda pod najraznovrsnijim uglovima. To čini sa ciljem da što cjelovitije prouči i svojim umom opipa  suštinu svijeta u svim aspektima.
    Takve intencije postoje i onda kada je riječ o onome što je unutar čovjeka, o ljudskom razumu na primjer. Ili o ljudskoj duši. Pa i pored toga sebe  najmanje poznaje a da ni razloge tome još valjano i do kraja ne zna. To je najčešće zbog njegovog nepravilnog i obezbogovljenog odnosa  prema svijetu kao i prema sebi,  odnosno prema onome što faktički predstavlja čovjeka u duhovnom smislu. Kada bi  čovjek svojim razmišljanjima pokušao da uđe u neke unutrašnje prostore svoga uma, da bi  posredstvom njih sagledao njegove unutrašnje oblike i dimenzije, neminovno bi doživio  znatan neuspjeh. Ovo zbog toga što ljudske misli kada jedanput napuste um u kome su nastale,  nemaju odgovarajuću energiju za vlastiti  povratak u suprotnom smjeru jer  se naprosto odbijaju od omotač kojim je on u nekom smislu samozaštićen. Misli su   jednosmjerna energija koja  nakon napuštanja ljudskog uma kao svog generatora, gubi mogućnost potpunog povratka nazad. Jedino u zajedništvu sa Gospodnjim umom ta pravila ne važe. Visoka i čovjeku  nezamislivo moćna energija Gospodnjeg uma, veoma lako savladava sve prepreke pa i one na putu prema ljudskom umu.  Zato je Gospodu moguće da  savršeno dobro sagleda sve  šta se nalazi u bilo kom predjelu ljudskog bića. Pa i u  umu, naravno. Zbog toga čovjek od čovjeka svoje misli može prikriti, i to veoma uspješno. Ali  pred Bogom, to je  nemoguće. One su Gospodu potpuno čitke, jasne  i veoma lako vidljive.
    Time je  Stvoritelj omogućio  čovjeku  razčaravanje vlastitog uma i njegovu spoznaju. Svojom  evanđelskom naukom svim ljudima je pokazao put i dao im svjetlost ne samo prema tajnama ljudskog, nego i svog, božanskog uma. Zato apostol Jovan kaže:
    čBješe svjetlost istinita koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi na svijetč. (Jov. 1, 9.)
    Kao što sunčeva svjetlost omogućava svitanje novog dana svim ljudima i dobrim i zlim, tako i svjetlost evanđelja Hristovog, omogućava pronalaženje pravog puta svim ljudima na zemlji. Međutim, kao što sunčeva svjetlost osunčava tijela samo onih ljudi, koji joj se izlaskom iz svoje hladovine žele da izlože, tako i Duh Gospodnji prosvjetljava umove i duše samo onih ljudi koji to žele i koji vape za Njegovom svetom silom.
    Čovjeku je Bog omogućio da bira između hladovine i sunca, tame i svjetla. Između spoznaje krive nauke i istine. Između približavanja vječnosti Božje slave i saznanja vječnog zla i smrti.
     Kada  čovjek  cijelim svojim  bićem ne prihvati Božanski kriterijum vrednovanja u svim područjima  ži vljenja a pogotovo u duhovnom, onda najčešće ulazi u sv ijet koji je po svojoj suštini imaginaran i prepun najr aznovrsnijim iluzijama. Ovakva distanciranost od rea lnog doživljavanja i sebe i svijeta u kome živi,  uslovljava nastanak  okolnosti pod kojima čovjek  teško raspoznaje granice svojih stvarnih mogućnosti. To ujedno stvara opasnost da zađe u neizvjesnost prividne slobode u kojoj bi svojim obezbogovljenim umom kreirao vlastite, a uz to i pogrešne,  principe samospoznajne svjesnosti. U okviru takvih principa neminovno se stvara i potreba za međusobnim  diferenciranjem svih pojava i pojmova sa kojima bi dolazio u kontakt, ali ne na osnovu eva nđelskog, nego svog vlastitog procjenjivanja koje čovjek u takvom slučaju ne bi mogao zaštititi od smrtonosne doze subjektivnosti sadržane u njima. Ovakav oblik vredno vanja, ako se uopšte to razduhovljenim umom usmjeravano procjenivanje može  nazvati tako,  nikada ne daje valjane rezultate.
     Na žalost, čovjek je možda samo intuitivno svjestan stvarnog kvaliteta takvog  procjenjivanja, mada je vjerovatnije da ga je potpuno nesvjestan. Najviše zbog toga što pri takvom njegovom angažovanju,  ne samo što ne sudjeluje Gospodnja mudrost, nego je i uloga  ljudskog ra zuma u toku cijelog toga procesa svedena na vrlo nizak duhovni nivo.  Ustvari na onaj nivo koji je ravan nivou  namijenjenog za samoopravdavanje  sebičnih zadovoljenja iskrivljenih grehovima tjelesnih strasti. Ovo zato što  sotona svojim zlobnim umom  kreira sva ta zbivanja, a ljudski razum upotrebljava kao pomoćni insrument za njihovu realizaciju.
     Nezaobilazni derivati koji se pri tom procesu proživljavanja takvog  bezumlja javljaju, su i beskrajne, višeslojne   poteškoće unutar vlastite svijesti. One se ponajprije odnose na nedovoljnu mogućnost tačne identi fikacije svijeta kojega čovjek s vremena na vrijeme  do življava svojim i čvrsto inkorporiranim unutar vla stitog bića.  Doživljavanje tog istog svijeta od strane obezbogovljenog čovjeka  je vrlo nerealno, nestabilno i promjenljivo, a samim tim i nepouzdano. Uslovljeno je   kompaktnošću, intenzitetom i strtukturom njegovih ra zularenih subjektivnih osjećanja, a ne realnim stanjem  kojima je uokviren  taj svijet. Tako postepeno postaje  gubitnik svih vrijednosnih mjerila.  Ponekada isti taj čovjek,  svijet doživljava i kao  važan integralni dio svoga bića. Čas mu se čini da vas  taj svijet izrasta iz njegovih grudi, duše, iz njegovog uma, a čas da on, zapravo cijelo njegovo biće, izniče iz istog toga svijeta. Ponekad čovjeka obliju osjećanja da se čitav svijet uliva u njega. Da je on veliko ušće univerzuma.
     Međutim,  ponekad ga  doživljava i potpuno stranim, jedva poznatim i smještenim negdje  daleko izvan sebe i svoga vidokruga. Svako sučeljavanje sa njim osjeća kao produkt nepovoljnih okolnosti koje primoravaju ljudski život  na njegov  isključivo jednosmjeran  tok  prema  onom što je  loše.
    Sve ovo govori o  nerealnom doživljavanju svega onog sa čime čovjek posredno, ili pak neposredno, dolazi u kontakt.   Da je  bez Boga sličan  pokvarenom aparatu koji dava promjenljive i nepouzdane rezultate.
     Da bi čovjek realnije osjećao  i doživljavao stvarnost kao i sticao sveobuhvatniji  i neposredniji kontakt i sa svijetom i sa Bogom, neophodno je prevashodno sticanje svijesti o pravim vrijednostima vlastitog življenja. Takođe je neophodno i korektno prepoznavanje tih vrijednosti pri posrednim  i neposrednim suočavanjima sa njima. Ovo je preduslov  pravilnom  usmjerenju, u procesu formiranja ličnog stava prema životu na zemlji, koji treba biti zasnovan na božanskim, a ne na pragmatičnim ljudskim ciljevima. Treba izbjeći ili pak umanjiti njihovu  divergentnost u odnosu na  načela  evanđelske etike.
 
 
              Nerealni pristup spoznaji

     »Izgibe moj narod, jer je bez znanja; kad si ti  odbacio znanje i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš
službe svešteničke kad si zaboravio Boga svojega,
i ja ću zaboraviti sinove tvoje.« (Os. 4, 6. )

    Dileme oko brojnih nepoznanica na koje je čovjek tokom svog života  nailazio,  vrlo su se progresivno umnožavale jer je svaka  nepoznanica stvarala mnoštvo drugih, ponekad i zamršenijih od onih prvih iz kojih su proisticale. To  umnožavanje teško razjašnjivih dilema najčešće je podsticano, ako ne i uzrokovano, realnom nesposobnošću čovjeka da svojim umom  dođe  do decidnog  odgovora  kojim  je trebalo da razjasni  makar one, u ljudskom životu najprisutnije tajne. Tako je čovjek svoju  realnu prisutnost u ovozemaljskim zbivanjima pokušavao objasniti kroz potpuno nerealne pristupe tim istim zbivanjima.
    Previdio je čovjek da prije nego što zakorači u spoznaju spoljašnjeg svijeta, treba prevashodno valjano da spozna sebe, makar u onim najosnovnijim aspektima kao što je duhovni. Ne bi se trebao  a priori, smatrati    savršenim poznavaocem, a još manje gospodarem, ni sebe ni  svijeta koga čak tako malo poznaje. U tom duhu se treba i odnositi prema njemu, što nije uvijek bivalo tako. To je   uslovljavalo  stvaranje potpuno pogrešne sl ike o osnovnom smislu   života, kao i postojanju ljudskog roda u cjelini.  Ono što je trebalo prestavljati najvažniji predmet interesovanja, veoma bitno  za zdrav, ne samo duhovni već i materijalni dio ljudskog života na zemlji, zamjenljivano je  sporednim predmetima na koje je čovjek nepotrebno crpio svoju energiju i vrijeme. Oni su ponekad bivali čak toliko štetni po ukupno ljudsko biće, da nijesu čovjeka samo sputavali u  spoznaji istine bitne za pravilan razvoj vlastitog uma i duše, nego su ga vješto uvodili u bezizlazne lavirinte lažnog dobra i nauke, u kojima je gubio pouzdane orjentire  za svako uspješno samoizbavljenje.
    U takvoj duhovnoj izmaglici  nastajale su brojne individualne i proizvoljne predstave i slike o svijetu   koje ničim nije bilo moguće potvrditi tačnim, što je samo sebe potvrđivalo  pogrešnim i nedoličnim čovjeka kao najbogolikijeg bića na zemlji. To je bio izraz neozbiljnog odnosa  ne samo prema Bogu kao Svestvoritelju, nego i prema istom tom svijetu.
     Zbog toga bi se čovjek  trebao osloboditi svih bezbožničkih težnji koje ga odvode prema apstraktnom idealizmu, jer ta vrsta idealizma, budući da zbog svoje irealne suštine  i velike prijemčivosti za ljudsko srce, može da prestavlja ozbiljnu opasnost za njegovu dublju degradaciju. Umjesto toga svoje duhovne oči i pažnju treba  usmjeriti prema svjetlosti koju Bog Otac pokaza čovjeku kroz svoga Sina Isusa Hrista. Jedino kroz tu svjetlost čovjeku je moguće doživjeti realnu  sliku  i svijeta i sebe.
    Ljudski um je područje  u kome se dešavaju najprefinjenije, a uz to i najintenzivnije radnje čulnog,  intelektualnog i duhovnog života  svakog čovjeka. Znajući to, moguće je lakše razumjeti zbog čega čovjek sa velikom osjetljivošću svog razuma reaguje na sva zbivanja sa kojima je svojim bićem u vezi. Ova reagovanja, ukoliko nijesu kontrolisana blagotvornim uticajem Gospodnjeg uma, mogu sadržavati, po čovjeka snažne destruktivne elemente. Njihova  negativna  efektivnost  ne mora biti uokvirena granicama vlastitog  bića, što istovremeno znači da postoji mogućnost  proširenja takve destrukcije i na okolinu čovjeka.  Ta opasnost bazirana je prije svega na lažnom, odnosno podmetnutom, osjećanju svemoćnosti ljudskog uma. Na njegovom nepogrešivom logičnom rasuđivanju, kao i na nedovoljnoj samosvjesnosti o potrebi bezuslovne pokornosti čovjeka Božjoj volji. Pod takvim okolnostima ljudski um, umjesto da se uzdigne na visočiji nivo spoznajne svijesti, sa kojeg bi mogao božanskije i svrsishodnije djelovati, dozvoljava dominaciju imaginarnog doživljavanja svijeta. Umotava se u tvrdu kudelju sebičnih, a uz to i pogrešnih, koncepcija. Posledica toga je stvaranje neobjektivne spoznaje svijeta u kome realno ne može da ostvari ulogu njegovog konstitutivnog činioca. Zbog toga se sa njim  svakodnevno sukobljava i ako su vlastitim čulima i osjećanjima međusobno u neposrednoj vezi. Smisao tako imaginarnog polja opažanja  potpomognut. Bogu suprostavljenim, ljudskim umom prestavlja neposredni  besmisao vlastitog posredovanja između svijeta i sebe.
     Ovo je vrlo dinamičan proces tragičnog devalviranja ljudskog uma koji dovodi čovjeka u suprotnost sa osnovnim načelima Božjeg Zakona. To je proces koji anulira bogomdanu mogućnost čovjeka da svojim  umom  zaviri  i u samo jezgro vlastite duše, jer  preko Bogom vođenog  uma duša diše i  srasta sa Gospodnjim razumom i premudrosti.
    Čovjeku je skoro uvijek bila svojstvena osobina da ga misli, kojim okupira svoj razum, lako napuštaju pri neposrednom kontaktu  sa nekim  novim uzrocima  drugih misli  bez obzira koliko su one možda čak i zlije od prethodnih. To je prirodni proces kojim se manifestuje nestabilnost i nesigurnost ljudskog uma. Zahvaljujući toj osobini čovjek prečesto upada u duboki vrtlog beznađa i nemira u kome postaje sve nesposobniji za iznalaženje ispravnog puta za izlazak iz tog vlastitog haosa. Iz tog konfuznog spleta i meteža svakojakih misli i  osjećanja,  kojim se manifestuju ljudske slabosti, kao iz neraskidive mreže nekog xinovskog pauka, čovjek se može iskobeljati  jedino iskrenim prihvatanjem pomoći sile Božje.  U koliko se svojim tjelesnim srcem ipak odrekne Nje,  neminovno prihvata potpuno kriva rješenja, čvrsto smatrajući da su korektna i prava. Takvom zabludom čovjek gasi božansku svjetiljku svog razuma i u njemu  utemeljuje, i sebi samom nejasnu, ali sigurno pogrešnu i opasnu, nauku  kao osnovnu nit vodilju svoje budućnosti. Ovo uvijek ubrzava i proces redukcije njegovog sveukupnog intelektualnog i duhovnog potencijala što još više smanjuje mogućnost realnog i kvalitetnog raspoznavanja i vrijednovanja bilo čega sa čime se u svakodnevnom životu susreće. Zbog toga,  zatomljavanje preostalog dijela čistog razuma od strane  sklonosti prema pobudama niskih duhovnih vrijednosti, kod takvog čovjeka, prestavlja ne samo uobičajeni nego čok i nezaobilazni  proces u toku opšte devalvacije svih njegovih duhovnih vrijednosti.
     Mjerila  ljudskog razuma nijesu do te mjere savršena da bi samostalna, bez Gospodnje pomoći, mogla važiti kao nepogrešiva i istinita. Istina dolazi jedino od Boga. Zato ona ne može biti prisutna tamo gdje i Bog nije prisutan. Znajući to, Isus savjetuje da  centralno mj esto ljudskog razuma pripada isključivo Bogu i da taj dio ljudskog uma, zbog potrebe njegovog očišćenja od duhovne nečistote, bude ušće  svih  utisaka, stečenih bilo kojim čulima. Da samo iz tog centralnog, obogovljenog, dijela  trebaju polaziti sve ljudske misli i ideje. Na taj način čovjek može izbjeći mogućnost slijeđenja opasnih zabluda kroz koje se stiže pred dvorove zla u kojima stanuje i gazduje lično Lucifer.
 

              NESAVRŠENOST ČOVJEKA

 
          Pogrešna usmjerenja ljudskog uma
 
»Čovjeku se svi putovi  njegovi čine čisti,
 ali Gospod ispituje duhove.« ( Priče, 16, 2. )
»Ne daj srcu mojemu da zastrani na zle
pomisli, da čini djela bezbožna s ljudima
 koji postupaju nepravedno; i da ne okusim
 sladosti njihovih.« ( Ps.141, 4. )
 
     Kroz svoju dugu istoriju na zemlji čovjek se neprestalno trudio da pronađe put do beskonačne istine koja ispunjava vaskoliku beskonačnost Gospodnjeg svemira. Svojim bogomdanim i slobodoumnim razmišljanjima od vajkada nije prestajao da  pronađe što ubjedljivija objašnjenja za svoja, najčešće pogrešna, opredjljenja i tumačenja. Pri tome su se naizmjenično smjenjivali procesi formiranja raznih misli i osjećanja, koja najčešće nijesu imali veću duhovnu vrijednost.
    Nedovoljna oduhovljenost takvih razmišljanja i osjećnja uvijek je bila uzrokovana nedostatkom  samosvjesnosti čovjeka  o potrebi  Gospodnjeg  vođstva i  konstantnog Božjeg prisustva u ljudskom biću. Zbog toga je i njihov efekat uvijek tekao u suprotnom smjeru od Božje volje, jer  su čovjeka faktički sve više  udaljavali i od prave istine  i od vlastitih mogućnosti njene spoznaje.  Tim više, što su sve ljudske misli i sva ljudska  osjećanja  svojevrsna  energija koja prema sebi usmjerava  vrlo značajne potencijale ljudskog uma što  je veoma  pogubno onda  kada je  na pomolu rađanje onih osjećanja i onih misli  čiji je suštinski smisao usmjeren upravo protiv čovjeka i njegovog spasenja.
    Ovakva pojava  pouzdano ukazuje na potonulost ljudskog bića u živo blato i močvaru polivalentne greholjubivosti koja ga obliva sa svake strane prijeteći da ga uguši i zauvijek uništi.  Što je još gore i opasnije, te svoje sklonosti prema grijehu, čovjek vrlo često ne identifikuje takvim, kao ni želje koje iz njih proističu, što znači da je pomiješao zlo sa dobrim te ih međusobno ne razlikuje dovoljno i skoro mu i jedno i drugo isto znače. Zbog toga je opravdana bojazan od tragičnih posljedica prouzrokovanih slijeđenjem vlastitih želja, posebno onih čije su duhovne vrijednosti nedovoljno jasne, ili, što je još gore, onih koje čovjek pogrešno shvati  savršeno jasnim, odnosno bezazlenim,  a u stvarnosti to nijesu.
    Staze  kojima te želje vuku ljudski razum prema  duhovnim ambisima, predočavajući ih  važnim tajnama  u koje treba ući i rasvijetliti ih, u stvari su putevi crnog đavola koji vode u smrt i pakao. Zbog toga se  čovjek treba čvrsto držati samo staze osvijetljene Božjim umom i staze označene  putokazima Hristovog evanđelja. Sa nje ne bi trebalo nikad da skreće, jer je svuda okolo nje tmuli mrak u kome je sotona, vješti prevarant, instalirao minsko polje zla i nesreće, kojim želi da  uništi i zauvijek zatre vaskoliki ljudski rod sa lica zemaljskog.  Međutim, osamljenom  ljudskom umu, bez valjane zaogrnutosti  Božjom mudrošću, na tome uskom putu nije moguće savladavati brojne sotonske zamke, niti pronaći prave smjerove na svim mjestima na kojima se  ljudske želje ukrštaju  sa Gospodnjom voljom, a da pri tom  ne zaći u  ćorsokak krive nauke i neznanja.
    To su, zapravo, veoma važne raskrsnice na kojima bi  čovjek trebalo da, po  Božjoj  premudrosti, selektuje sve svoje želje, misli i osjećanja kako bi što uspješnije   svoj život usmjerio  Hristovim putem spasenja i vječnog života.
    Ovo je vrlo značajna duhovna bifurkacija na kojoj, uz suptilno jedinstvo sa Bogom, čovjek treba održati svoju pažnju maksimalno budnom i usmjerenom prema nebu. Treba se potpuno i poslušno predati svome Stvoritelju kako bi iza neprozirnog paravana iluzija nazreo zakone nepobitne istine i ljubavi Gospodnje. Na njoj posustali  ljudski um, ne smije biti zaslijepljen egoističkom uvjerenošću da put prema Bogu i put prema đavolu nemaju faktičkih, već samo formalnih, međusobnih suprotnosti. Ne smije čovjek pogriješiti podlijeganjem vještom insistiranju sotone na bezočnom minimiziranju neposredne opasnosti od takvog toka događanja i zamjenjevanja suštine njihovog shvatanja i pravog značenja.
    Jedan od značajnih uzroka tim  grešakama svakako je i osjećaj potrebe za apsolutnom  samostalnošću,  sampouzdanjem i snagom vlastitog  uma, koji se veoma često rađa u obezduhovljenoj duši čovjeka.  Takvim osjećanjem  sotona želi da popuni sve prostore ljudskog bića.  On to čini zato što dobro zna da je njegovo prisustvo bitan preduslov  pogrešnom razumijevanju čak i najosnovnijih elemenata  duhovne  strukture koju Gospod želi da uspostavi kod čovjeka. Takvo pogrešno razumijevanje onemogućuje i kvalitetan proces sticanja  samosvjesnosti o tome:  da je pravilnost širenja svakog intelektualnog prostora, na kome djeluje ljudski razum, zavisna prvenstveno od stepena oduhovljenja vlastitog uma kojim čovjek dodiruje taj prostor. Zbog toga sotona, svako onemogućavanje  čovjeka u realnoj spoznaji sebe i svijeta  smatra važnim uslovom  svog efikasnog djelovanja. Iz istih razloga on koncentriše svoj veoma moćni intelekt na što potpunije zaklanjanje ljudskog uma i ljudske duše od prosvetljenja  umom Gospodnjim. Time čovjek, u znatnoj mjeri, gubi pouzdane orjentire za svoje sveukupno pravilno usmjerenje prema istinski naprednim aktivnostima. Pogotovo prema onim koji su u neposrednom odnosu sa bogougodnim oblastima ljudskog  stvaralaštva.
    Sotona neumorno i neprestalno pravi čovjeku sve privlačnije  trase za pogrešna sagledavanja svih stvari i pojmova, pa čak i samoga sebe.  Ovako pogrešnim pristupom, svemu i svačemu, a pogotovo prema onim esencijalnim stvarima i pojmovima,  obezbjeđuju se povoljni uslovi i za niz drugih poremećaja u emocionalno ps ihološkom smislu čovjeka. Prije svega, vlastita doživljavanja sebe i prostora koji ga okružuje, zbog otuđenja i izolovanosti od Gospoda, postaju imaginarna. Tendencija   skretanja čovjeka u smjeru označenom demonskim  putokazom, postaje sve snažnija i dominantnija, a samim tim i tragičnija i po čovjeka kao individuu i po čovječanstvo u cjelini.

 
 

  Uzroci pogrešnog usmjerenja čovjeka
 
  »Sijete mnogo, a uvozzite malo; jedete, a ne bivate   siti;
    pijete, a ne napijate se ; odijevate se, a ni jedan ne može da
             se zgrije...« (Ag. 1, 6. )
 
     Evanđeljem je čovjeku data mogućnost da spozna sve uzroke koji posredno ili neposredno  izazivaju, ili pak stimulišu, začeće bilo kojeg  pogrešnog usmjerenja njegovog  uma. Ako na trenutak postavimo u istu ravan sva usmerenja ljudskog uma, kako ona pogrešna tako i ona ispravna, mogli bismo konstatovati da sva ona imaju jedno  zajedničko jezgro. Zajedničko klupko iz koga se, pod različitim okolnostima, različite niti odmotavaju u različitim pravcima.  Zbog toga je za stvaranje tih odgovarajućih okolnosti kao važnog uslova  za svako usmjerenje, u najvećoj mjeri odgovoran čovjek.
     Međutim, prije nego što čovjeku pripišemo svu krivicu za sve ono što mu se u životu dešava, moramo imati na umu i neke pojave na koje on svojom voljom ne može bitno da utiče. Zapravo, još uvijek je ljudskom umu nedovoljno jasna i sama sinteza onog prvog, pokretačkog impulsa koji, kao upaljena zublja luča u stogu suve slame,  potpaljuje sve raspoložive psihosomatske potencijale u čovjeku i okreće ih prema njemu srodnom  pravcu spo znaje.  Taj impuls ponekad može biti veoma moćan da lju dski razum u velikoj mjeri okupira sobom, i da čovjeka u cjelini usmjeri prema sebi i svom pravcu spoznaje.  Pon ekad je ta spoznajna intencija usmjerena prema stvarima i pojmovima koji su od  velikog značaja za održanje normalnog života na zemlji u opštem i u individualnom smislu. Međutim, mnogo češće je okrenuta upravo prema onim predmetima, koji ne samo da su po svom značaju efemerni, nego su čak i veoma štetni i opasni u svakom pogledu.
    Uzrok tom skretanju nije moguće posmatrati odvojeno od načina djelovanja ljudskog uma u smislu njegovog zajedništva sa silom Gospodnjom. Svaka  želja za spoznajom nepoznatog, čiji su uzroci stvoreni u tom zajedništvu ljudskog i Gospodnjeg uma, jeste želja za bogougodnom spoznajom.  Kao takva, ona je karakterisana istinskom potrebom čovjeka za njenom realizacijom.  Ako su ti uzroci isklijali na bilo kom drugom mjestu, njihova realizacija neminovno donosi štetu. I čovjeku i čovječanstvu. To je dio mogućih posljedica tragičnog skretanja ljudskog uma  pri svojim aktivnostima. Takva je odlika realizacije čak i onih želja, koje su isključivo po ljudskim mjerilima, veoma korisne i humane, dok po svojoj biti, koju čovjek svojim umom ne može dokučiti u stvarnoj  dimenziji, nijesu takve.

 
                      Nadzori ljudskog uma

»  Zametak moj vidješe oči tvoje, u knjizi je
 tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad
ih još nije bilo ni jednoga
     Kako su mi nedokučive pomisli tvoje, Bože...
                                                                  ( Ps. 139, 16. 17.)

   Čovjek je ljudskim slabostima i strastima, surovo i bezobzirno, prikovan za ovozemaljki, materijalistički način poimanja života. Time je omogućen proces sukce sivnog  obezduhovljenja i obezbogovljenja i onako ograničenog ljudskog življenja. Zbog toga i najvažniji procesi u čovjeku kao i oni van njega, koji u najvećoj mjeri  prestavljaju njegov ovozemaljski život, protiču ponekad  neprimijećeni od strane ljudske svijesti. Ovakve pojave koje se u kontinuitetu ponavljaju sve do njegove biološke smrti,  ukazuju  na visok stepen nepouzdanosti u uspješnu kontrolu i samokontrolu ljudskog uma u svim aspektima.    Apsolutno povjerenje u duhovno kvalitetnu kontrolu nad svojim umom ne može   imati ni u bilo čijem  ljudskom umu. Potpunu sigurnost je moguće ostvariti  jedino u Božjoj premudrosti.   Ovu bi  istinu čovjek trebalo bezrezervno da prihvati i u svom  svakodnevnom življenju. Tako bi se svako mogao  neposredno, ličnim iskustvima, osvjedočavati i uvjeravati u nju. U tom slučaju  ne bi bili neophodni i neki drugi, dodatni dokazi o potrebi  za svjetlošću  svete Božje  mudrosti. Tada bi čovjek  bio spremniji  za  hrabro i bezrezervno odupiranje  svakoj pomisli o  prepuštanju sebe  događanjima  koja nijesu u skladu sa evanđelskim načelima. Spriječio bi  nedopustivo  duhovno posrnuće i devalviranje vlastitog identiteta kao najbogolikijeg bića na zemlji.

---