“Pavle, ako vidiš da taj čovjek, zaista, zna i da nam može pomoći, ni toga konja ispod sebe nemoj žaliti da mu dadneš”, sa zebnjom da li će joj preživjeti dijete, s kojim je već sedmi mjesec bila trudna, zavapi Milka drhtavim glasom.
Nije znala šta bi učinila ako bi joj i to dijete, kao i prvih troje, umrlo. Najduže je živio Mojaš, umro je u petoj godini. Pomislivši na to niz lice joj skliznuše suze iako je toga jutra već dva puta plakala. Malo joj je koji dan prolazio bez suza, izgledalo je da se neke strašne sile igraju sa njom i da se neprestano hrane njenim patnjama i plačom.
Milka je bila posmrče. Otac joj je, prije rođenja, poginuo kao dobrovoljac u “bataljonu smrti” 1912. godine na Skadru. Majka, napadnuta tugom neprestano je venula i ubrzo nakon njenog rođenja umrla. Tako joj se i sjećanje na majku, sakrilo negdje u dalekom djetinjstvu.
Sliku roditelja nije imala pa joj je bila neostvariva želja da makar nju s ljubavlju ljubi. O njima je znala jedino ponešto iz priča... Iz priča o ocu, junaku sa dva srca, koji je pod teškim ranama tri dana i tri noći umirao, a ni jeknuo nije.
Dok je bila mala maštala je o nježnosti majčinog skuta, sanjala o toplini očevog pogleda i skrivenoj opomeni u njemu, tom svetom savjetu koga na javi nikad nije osjetila. Ali i kada je odrasla, stasala u lijepu djevojku, i tada je u njenoj duši sa bolom drhtalo prestrašeno i ucvijeljeno dijete.
Pavle je po prirodi bio tih i ćutljiv, snažan i temeljit poput brda iznad njihove kuće pa je i taj bol, kao stanac kamen težak, uspravnih pleća nosio i trpio, iako mu je srce bilo kao ispucala ilovača u ničijoj njivi.
“Kada bi mi makar ovo, nekako, ostalo živo...”, svom dušom priželjkivao je Pavle, dok je jahao strmim i kamenitim, od upornih kiša i bujica isprovaljivanim, puteljkom prohladne planine.
